U relativno slabašnoj ponudi aktualnih filmova strave i užasa koji dominiraju jesenskim kino izlozima odgovorno tvrdim da će se najstrašniji horor film ove sezone odigravati u kancelarijama velikih kinodistributera kad u ponedjeljak ujutro bace oko na brojke s blagajni proteklog vikenda. Ne bih htjela biti u koži nekog tipa koji je prigodno odlučio plasirati novi hororac taman na petak trinaesti (koji još k tome datumski pripada ‘najstrašnijem’ mjesecu u godini). Usprkos svim takvim marketinškim naporima Taylor Swift će (ponovno) obarati rekorde – ovaj put u kinima.
Za neupućene, riječ je o gotovo trosatnom glazbeno-scenskom spektaklu “The Eras Tour” koji nam donosi istoimenu turneju u gradove i kina diljem planete a to je, složit će se mnogi, još jedan u nizu genijalnih poteza Taylor Swift i njezinog tima. Logika je ovdje prilično jednostavna – Swift je prije otprilike godinu dana izbacila svoj posljednji studijski uradak “Midnights” čime je uslijedila i objava američkih, a potom i svjetskih datuma turneje. Osim što je tad obarala rekorde u broju prodanih koncertnih ulaznica, oborila je i servere Ticketmastera stvorivši pritom nevjerojatan hype na globalnoj razini – ništa neočekivano kad u računicu ubacimo i to da je posljednju turneju imala davne 2017. godine, a u međuvremenu je izdala ukupno četiri nova studijska albuma (“Lover”, “Folklore”, “Evermore” i “Midnights”). I ne samo to, paralelno reizdaje prvih šest izdanja nakon višegodišnje pravne bitke sa Big Machine Recordsom.
Sve ove zabavne činjenice naglašavam jer se zaista radi o briljantnim marketinškim potezima – samo su reizdanja koja sad neću pobrojavati (ali im obavezno morate nadodati i nastavak “Taylor’s Version”, inače će vas fanovi razapeti) prodana u višestruko većem broju fizičkih primjeraka nego što je to slučaj sa prvotnim inačicama (istih) albuma. I stvarno cijela priča ima savršenog smisla – svi milenijalci koji su odrastali uz muziku Taylor Swfit prije desetak i više godina sad su odrasli, zarađuju i voljni su trošiti (sumanute iznose) na oživljavanje svojih dječjih uspomena dok paralelno s njima stasaju i nove generacije fanova diljem svijeta. Ako ste ipak samo znatiželjni i zanima vas odlično posložena “best-of” kompilacija Taylor Swift ali za to iskustvo ne želite platiti više od 15 eura (a kamoli nekoliko stotina, koliko treba izdvojiti za koncert) – odlazak u kino pravi je izbor za vas.
Ipak, koncept slušanja i gledanja snimki koncerata na kino platnima nije me baš pretjerano privlačio – redatelji takvih uradaka ovdje imaju prilično nezahvalan zadatak prenošenja glazbene emocije u sasvim drugačiji medij i u okolinu koja ipak nije prilagođena svemu što jedno iskustvo odlaska na koncert sa sobom donosi. Cijeli taj doživljaj u meni budi blagu neugodu, možda zbog toga što podsjeća na zlokobne dane globalne pandemije kad su nam u različitim oblicima koncerti ulazili u stanove i kuće jer drugu opciju nismo imali. Uostalom, ako me neki izvođač zanima dovoljno da bih ga pogledala u kinu – najvjerojatnije ću otići korak dalje na taj koncert ukoliko se stvore uvjeti za takvo što. Stoga, od najave ovog filma u meni je tinjala nada da ćemo osim snimki s turneje dobiti i neku dodatnu vrijednost – intervjue sa protagonistima ili barem kakve “ekskluzivne” behind the scenes materijale na tragu intimnog pogleda u svijet Taylor Swift s dokumentarcem “Miss Americana” iz 2020.
U tom smislu, “The Eras Tour” ipak se konceptualno oslanja na prethodnika iz 2018. – “Taylor Swift – Reputation Stadium Tour” (režirao ga je solidno Paul Dugdale). Dakle, bez spoilanja – riječ je o tipičnom koncertnom filmu.
Redatelj Sam Wrench u toj domeni ima priličnog iskustva, od Blurovog dokumentarca “New World Towers” iz 2015. pa do koncertnih filmova “Lizzo: Live in Concert” (2022.) ili “Billie Eilish Live at the O2” (2023.). Ovaj posljednji sam propustila uloviti u kinu usprkos relativno dobrim kritikama dok je s druge strane Lizzo prilično neugodno podbacila. No, u pravoj kombinaciji (s direktorom fotografije Brettom Turnbullom) Wrench uspješno potvrđuje dobru staru “manje je više” tezu pa nam tako umjesto dokumentarca nakićenog ponekad nepotrebnim, ali publici uvijek primamljivim ekskluzivama uručuje ulaznicu za prvi red prilično spektakularnog presjeka sedamnaestogodišnje karijere jedne od najpopularnijih zvijezda današnjice.
Ako poput mene boravite na onoj čudnoj strani internetskog algoritma koji vam je već ponudio svaki video ikad snimljen na ovoj turneji iz ruke fanova, iskoristite tu startnu prednost za planiranje stanki tijekom tri sata filma (kao što biste to vjerojatno napravili i na koncertu) – kronološki, “The Eras Tour” započinje i nastavlja upravo istim audiovizualnim elementima – odbrojavanjem satova na ekranu uz “Miss Americana & The Heartbreak Prince” što nas uvodi u prvo od ukupno deset glazbenih poglavlja. Ipak, već u toj prvoj (“Lover”) eri vidljivo je kako će se odvijati ostatak večeri – uz mnoštvo skupnog pjevanja, plesanja i kolektivnih uzvika oduševljenja između pjesama – kad završiti sedamdesetak tisuća duša na losanđeleskom stadionu – zavrišti se i u dvorani. Srušio se tako veoma brzo taj četvrti zid između Taylor i njezine (kino) publike.
U slučaju da film dolazite pogledati potkovani prethodnim (glazbenim) znanjem o Taylor Swift ili ako barem imate nekakvu predodžbu o samom koncertu (a uz to, recimo, ne prakticirate plesanje u kinu ili to čuvate za odlazak na koncert), moći ćete se do kraja posvetiti i fantastičnoj kameri Bretta Turnbulla koja sjajno prati tempo čitavog koncerta: od totala SoFi stadiona (riječ je o kombinaciji snimki s tri rasprodana nastupa u Los Angelesu) preko kadrova s nekoliko desetaka metara visoke konstrukcije na pozornici, uz sanjivu i bogatu scenografiju (posebice u setovima s albuma “Folklore” i “Evermore”) čitav je vizualni segment koncerta popraćen do najsitnijih detalja pozornici – ipak je riječ o specifičnom elementu koji je nemoguće u potpunosti doživjeti i primjetiti na koncertu, pa čak ni uz najskuplje plaćenu ulaznicu.
Kad je riječ o glazbi i zvuku, ovdje je već odavno jasno što možemo očekivati, kao što i naziv filma (odnosno, turneje) naslućuje. Ipak, za nas koji se ne deklariramo kao swifties, ugodno je iznenađenje što se usprkos ovom prilično dugačkom filmu (koncert traje i nešto duže, uz 44 izvedene pjesme) ne javlja potreba za predahom od blještavila pozornice. Upravo suprotno, setlista je tu planski posložena pa u drugoj polovini koncerta lagano ulazimo u one najveće hitove koji će vas natjerati da barem malo zapjevušite. Posebno se tu ističe “Reputation” uz “Look What You Made Me Do”, koju u koncertnoj verziji slušamo i u ponešto drugačijem aranžmanu ili pak akustični set na kojem se svake večeri izvode dvije pjesme iznenađenja – za film su ovdje korištene “You’re On Your Own, Kid”, fantastična gorko-slatka posveta mladosti s “Midnights” i “Our Story”, ujedno jedina izvedena pjesma s njezinog debitantskog albuma.
Kao što sam već natuknula, ako ste dovoljno znatiželjni i želite si priuštiti koncertno iskustvo, a da za to ne izdvajate ogromne količine love – ovaj je film prava stvar za vas. Ipak, kao što su kinoprikazivači već pomalo u panici najavili, valja se (psihički) pripremiti na publiku s kojom dijelite prostor – riječ je ovdje primarno o “die-hard” fanovima koji se ne ustručavaju ponašati kao da su na stadionu a ne u kino dvorani. Stoga, ako vam nije po volji da netko u redu ispred vas ustane, pleše, dere se i maše ručicama – sugeriram vam odlazak na što kasniji termin projekcije, kad djeca već spavaju.
Ocjena: 9/10
(Taylor Swift Productions, 2023.)