Razgovor s benediktinkom Teresom Forcades, istaknutom aktivisticom i najvećom zvijezdom drugog FALIŠ festivala u Šibeniku.
Ideja socijalne pravde, za koju se kroz vašu kritiku kapitalizma zalažete, stara je najmanje koliko i antička Grčka. Mislite li da je došlo vrijeme da se takve ideje konačno i realiziraju?
Vrijeme u kojem živimo nije ni po čemu posebno različito od svih prijašnjih razdoblja u prošlosti. Ljudi su skloni vjerovati da žive ili u najboljim ili u najgorim vremenima. To ne znam. Znam samo da je ovo vrijeme koje provodim na Zemlji jedino koje imam. I moram ga iskoristiti na najbolji mogući način, moram pružiti najbolje od sebe. I spremna sam na to, iako ne mogu tvrditi da će se ciljevi koje zagovaram uspjeti ostvariti dok sam živa. No, mislim da smo, posebice u Europi, došli do kraja jednog ciklusa. Kapitalizam kakvog poznajemo je postao nemoguć, ljudi više ne vjeruju u njega, većina želi promjenu.
Da, naravno, svi žele promjene, ali zašto se stvari onda odvijaju tako sporo?
Zato jer mnogim ljudima osjećaj odgovornosti još nije aktiviran. Čekaju da se pojavi neki vođa koji će ih povesti u bolji svijet. To se neće dogoditi, čekanje nekakvog spasitelja je beskorisno. Svatko mora preuzeti odgovornost.
Koliko je faktor straha prepreka u tom procesu?
Nedavno je u Hrvatskoj prevedena moja knjiga „Bez straha“, gdje jasno pišem da respektiram strah od budućnosti. Ako ste roditelj, ne očekujem od vas da odete svom šefu i date otkaz, pa da vam djeca nemaju što jesti. Ono što propagiram jest da se organiziramo s drugima, da se u svojim lokalnim zajednicama povežemo i radimo na ostvarivanju socijalne pravde. To je siguran način djelovanja, mada nije lagan. Ne mogu niti želim govoriti ljudima što konkretno moraju uraditi, svako može odlučiti za sebe. Znam, neki imaju dva ili tri posla, drugi su bolesni ili nemoćni, ili su na neki drugi način onemogućeni da se organiziraju. No, ne mislim da svatko od nas treba djelovati na isti način, ljudi se jednostavno moraju zapitati: „Što ja mogu učiniti?“. Ne postoji čarobni štapić, ništa se neće moći promijeniti nekim čudom. Umorni smo od ljudi koji nam nude rješenja, rješenje je samo jedno – preuzeti odgovornost za svoje kompleksne živote.
Kako to funkcionira na vašem primjeru? Živite u samostanu u Montserratu u zajednici s četrdesetak redovnica…
Sad nas je 35, to su sve dobre osobe, ali i mi imamo svojih problema. Sjednemo zajedno, raspravimo o svemu, znamo se i posvađati jer mišljenja su, naravno, kod svake od nas različita. Ali uvijek dođemo do rješenja. Organizirane smo i imamo odgovornost jedna prema drugoj. To nije uvijek lako, ali je jedini način.
Koliko je današnja Katolička crkva spremna na promjene takve vrste? Čini se da se tamo stvari odvijaju još i sporije…
Mislim da je spremna. Uostalom, i papa Franjo sve češće govori protiv kapitalizma. S crkvom je isto kao i s društvom, promjene nikad neće doći s vrha, stvari se moraju početi mijenjati s „dna“. I vrlo je bitno da, primjerice, papa Franjo bude upućen u promjene koje se događaju na razinama koje su hijerarhijski puno ispod njega te da ih ne pokušava obuzdati. Papu Ivana XXIII. mnogi slave jer je unio puno promjena u Katoličku crkvu. I to je istina, ali on je promjene nije uveo jer je takva atmosfera vladala u vrhu Vatikana, već stoga što je dio klera na najnižim razinama već započeo s određenim promjenama puno godina ranije.
Čitajući vaše nedavne intervjue, čini se da ste u vezi s papom Franjom oprezno optimistični.
Da, to bi bila poprilično točna formulacija…
Mislite li da su njegova nastojanja da vrati crkvi ljudsko lice iskreni i dovoljno snažni?
Mislim da jest iskren u onome što radi, nemam razloga vjerovati drugačije, ne poznajem ga osobno. Što se tiče snage njegovih postupaka… što je više fokusiran na svoju titulu pape, to će rezultat promjena koje želi promovirati biti manji. Puno će efektniji biti ako pruži podršku raznim pokretima koji su vrlo aktivni unutar crkve; postoji pokret „Mi smo crkva“, potom „Demokracija u crkvi“, „Ženska koordinacija“, „Pluralizam u crkvi“, ima i pokreta za prava gay zajednica… Sve su to pokreti koji trenutačno djeluju unutar Katolične crkve i njima treba potpora s vrha.
Jesu li ti pokreti dovoljno snažni i omasovljeni?
Teško mi je to reći. A i ne mogu proricati budućnost, pa ne znam hoće li se takve revolucionarne ideje ikada primiti. No, već sam rekla, život je prekratak da bismo čekali… Zato ja i prihvaćam ovakva putovanja koja mi donose nova poznanstva, od koji puno učim. Najvažniju lekciju koju želim savladati, jest ona koju je Biblija vrlo jasno sažela: kada je Isus umro i otišao u raj, njegovi sljedbenici su gledali prema nebu i očekivali nekakav znak. Tada im je prišao anđeo i rekao: „Što to radite? Ne gledajte gore, gledajte dolje!“
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
