Krampusnacht je u Vintage Industrial doveo četiri hardcore benda u sklopu njihove zajedničke turneje Only the Hard. I bilo je hard.
Bend poziva publiku da priđe, ali gotovo polovica podija ispred pozornice zjapi prazna jer čim krene glazba, kreću i pogo propeleri ruku i nogu u svom divljačkom plesu u kojem se ne štedi nikoga, a koji čak na neki ludi način djeluje koordinirano u svom kaosu. Ekstremiteti mlataraju zrakom kao zupčanici kakvog paklenog stoja u koji je bolje da ne upadnete. Ispred mene skaču dvojica zagrljenih mladića, a jedan od njih se svako toliko poput kamikaze naglavačke baca u tu živu mašinu udaraca. Naš fotoreporter Roberto Pavić odlaže bocu piva i sam se s aparatom baca u središte tog kaosa. Odmahujem glavom u nevjerici, večer je praktički tek počela.
Na pozornici su Risk It!, bend iz Dresdena i ujedno najmlađi bend ove večeri. “Da nema Terrora, ne bi bilo ni nas,” kaže frontmen Gregor, žilavi lik pun energije koji neprestalno skače i viče te reži stihove o moralnom kodu HC zajednice i časti u svijetu koji tone u ludilo. Poveznica sa zvjezdama večeri je više nego jasna, i estetika i tematika i zvuk su im zajednički. Sve se to dade opisati kao detonacija pravedničkog gnjeva i tona testosterona.
Prije njih nastupili su još i Last Hope iz Bugarske, veterani koji već trideset godina djeluju na europskoj hardcore sceni. Propoustio sam ih jer je njihov nastup započeo veoma rano, još tamo u 19:15, a nakon viđenog imam osjećaj da bi četiri benda iz istog žanra možda bila i previše za jednu večer. Do nastupa Nijemaca ipak se već skupilo ljudi, mnogi od lica poznata s ceste od prije više desetljeća, momci tvrdi, ćelavi i tetovirani koji, ako je suditi po brojnosti selfija ponovnih sustreta nekadašnjih drugova, u zadnje vrijeme sve rjeđe izlaze.
Dijelom je to i zbog činjenice da u Zagrebu, za razliku od recimo gustoh rasporeda metal koncerata, ljubitelji HC punka sve rijeđe imaju priliku vidjeti svoje omiljene bendove. Pojavi se katkad kakav Slapshot ili Madball, ili pioniri poput Cro-Magsa koje smo ove godine gledali u Močvari, ali preveliki su razmaci između takvih događaja, a ekipa je i dalje željna kvalitetnog stagedivinga.
A stagedivinga ima sve više kad se na pozornicu popnu Death Before Dishonor iz Bostona, ekipa publici poznatija od Nijemaca koji su svirali prije njih. Ispred stagea sad nastaje pravo bojno polje, dižem glavu iznad podignutih šaka i još uvijek vidim Robijev fotoaparat hrabro podignut u prvim redovima makljaže. U slučaju da trebate na WC ili po pivo, mjesto ćete izgubiti zauvijek, a povratak u koncertnu salu težak je i spor, budući da se na ulazu stvorio čep, a sva publika koja ne sudjeluje u mosh pitu koji zauzima polovicu kluba ugurala se otprilike u prostor iza tonca.
S obzirom na činjenicu da pjesme ovih bendova traju u prosjeku oko dvije minute, a cijeli setovi ne mnogo više od pola sata, može vam se dogoditi da u probijanju kroz gužvu propustite sve što se događa na i ispred pozornice. A događa se potpuno ludilo. U opisu svih bendova koji nastupaju na ovoj “Only the Hard” turneji istokom Europe (koja upravo večeras dolazi svome kraju) stoji crtica koja otprilike kaže “poznati su po energičnim live nastupima”, a Bryan Harris i njegova ekipa, kao i publika u uzavrelom grotlu, dokazuju da je u slučaju DBD-a opis sasvim opravdan. Glazba je i dalje tutnjajuća i agresivna, s povremenim navijačkim elementima, “nešto kao Agnostic Front na steroidima,” kao što netko reče.
No, publika je došla na koncert Terrora i to se vidi od prve note. Zvuk je odjednom još glasniji, glazba još žešća, muškarci u publici još znojniji, a stagediving više ne prestaje. Veteran mnogih bitaka, Scott Vogel, gleda kako se ekipa iz publike konstantno penje ispred njega na pozornici, nekad i po-dvoje ili troje. Ako se tko predugo zadrži, sam će ih pjevač deportirati na podignute ruke ispred njih. U gužvi je teško i pratiti što se zbiva, ali uglavnom se svodi na stalno otkrivanje čari crowdsurfinga u maloj klupskoj dovrani.
Ako ikome nije jasno zašto su Terror jedne od najvećih legendi žanra u ovom stoljeću, sinoć se mogao uvjeriti da to nije ni zbog posebno više kvalitete u sviračkoj tehnici ili u sastavu samih pjesama koliko zbog Vogelove karizme i sposobnosti da bend samim svojim pojavljivanjem kod publike izazove tu razinu ludila.
Sama činjenica da je toliko energije isporučeno takvom brzinom ne ostavlja ni dojam da je sve trajalo toliko kratko koliko dosita jest, odnosno da je Terror svirao ukupno četrdesetak minuta. Pitanje je bi li i bend i publika izdržali duže pod takvim tempom. Cijela večer od čak četiri koncerta tako završava prije pola jedanaest. A dobro, valjda se i stari hardkoraši moraju naspavati. Čak i petkom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
