Teškoće s izražavanjem. Nemamo li ih svi? Uvijek naći pravu riječ ili gestu nije nimalo lako, a i drama, i tragedija, i komedija, zbiljska ili napisana, mahom se događaju upravo zbog teškoća u izražavanju, odnosno razumijevanju, što nije daleko jedno od drugoga. Jer ako se izrazivač i izrazi precizno, ali neodgovarajuće sposobnostima, mogućnostima, modusu percepcije primatelja poruke – kao da i nije. Eto teškoće.
Francuski Argentinac Raul Demonte Botana, alias Copi (1939-1987), član tzv. Panic Movementa, Panova pokreta, koji je djelovao pod utjecajem Luisa Bunuela i teatra okrutnosti Antonina Artauda, dramski je tekst „L’homosexuel ou la difficulté de s’exprimer“, u nas preveden kao „Teškoće u izražavanju“ (iz naslova je, vidimo, izbačen homoseksualac) napisao 1960-ih godina, u vrijeme kad je i u tzv. razvijenom svijetu vladala nemala opresija nad osobama koje tad još nisu bile nazivane akronimom LGBTIQ. Nije zgorega podsjetiti se notornoga: u Velikoj Britaniji, npr., homoseksualnost je dekriminalizirana 1967. U Jugoslaviji, odnosno u njenim socijalističkim republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori te Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Vojvodini 1977. (u Srbiji 1994., u Makedoniji 1997., u Bosni i Hercegovini 1998.), mada nigdje nema poznatog primjera primjene zakonskog kažnjavanja zbog homoseksualnosti za SFRJ. Francuska, doduše, u kojoj je Copi živio i djelovao, bila je prva zapadnoeuropska zemlja koja je dekriminalizirala homoseksualnost suglasnih odraslih muškaraca, još za Francuske revolucije 1791.!
I sam homoseksualac, Copi se u „Teškoćama s izražavanjem“ o problemima što su ga tištili ili koje je zamjećivao u svom krugu izrazio naglašeno stiliziranom, šokantno-radikalnom, vulgarizmima i „nebiranim“ riječima obilno začinjenom inačicom klasične ljubavno-romantične zavrzlame u kojoj (promiskuitetna) trudna djeva ne zna tko je otac djeteta, a za njenu se naklonost nadmeću dvojica, odnosno više zaljubljenika.
Istovremeno tragičan i komičan komad melodramatski povišenog, camp ugođaja izvode trojica glumaca, Bojan Navojec, Dejan Krivačić i Dado Ćosić. Neki glume više likova u istoj osobi, svi su, čini se, višekratno mijenjali rod i spol, a njihovi međusobni odnosi – tko je kome što – vrzino su kolo nejasnoća. Namjerno zakukuljenih, bit će upravo zato da bi se naglasilo kako osobe ne treba određivati prema rodu i spolu (i inim kategorijama) nego prema onome što nose u duši. Temeljna odrednica ovo troje, odnosno koliko ih već ima, jest, kao i kod većine (svih?) ljudi, njihova želja i potreba za ljubavlju, ma kako bila iskazana. Izražena. Točka na i, ono što poništava ljudskost, nisu kojekakvi otkloni od norme, nego strogost sustava koji ih nameće, pojam ovdje utjelovljen u liku generala Puškina (Vesna Stilinović) koji se pojavljuje pretkraj pedesetminutne predstave. Iako ni sam nije „čist“ – provodim jedno, činim drugo – on nazočnima tjera strah u kosti samom idejom toga što formalno predstavlja, a i stvarnim posjedovanjem moći. Pod terorom autoriteta od kojeg mogu očekivati samo zlo, Irina, gđa Simpson, gđa Garbo, Garbenko i ostali gotovo automatski postaju manji od makova zrna, odriču se sebe.
Glumačko-redateljski postavljene s pomakom koji ne traži, niti omogućava dramsko uživljavanje, ni suživljavanje s likovima, istovremeno grubo agresivne i nježno krhke „Teškoće s izražavanjem“ ostavljaju dojam zakučasto programatske predstave čiji je program izražen u pomalo rebusnom ključu. Kako veli redatelj Edvin Liverić (također prevoditelj teksta i izbornik glazbe), Copijev kazališni jezik je sulud, situacije su apsurdne i na prvu ga je teško iščitati, a može se doimati i banalno, no pravi je sadržaj smješten između redaka. U Liverićevoj režiji predstava odbija privoliti gledatelja dopadljivošću te mu dostojanstveno, ili tolerantno, prepušta da sam odluči želi li uopće odgonenati „što je autor htio reći“ i zašto je to odlučio poručiti baš na taj način.
Uz supostavljanje izvanjske grube agresivnosti i unutarnje nježne krhkosti, „Teškoće s izražavanjem“ najočitiju kontrapunktnu napetost nude gniježđenjem sirovih strasti u upečatljivo estetiziran, istodobno umirujuć i uznemirujuć, ugodno lijep i neugodno odbojan scenografsko-kostimografsko-svjetlosni prostor čiste, možda i mrtvačke bjeline nepostojanja, izmještenosti, izoliranosti (vizualni identitet: Decker+Kutić; oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez) – mjesto radnje određeno je kao Sibir – te gotovo plesnom mizanscenskom dimenzijom što, dakako, supostoji i surađuje s dramsko-tekstualnim sadržajem, no (zamalo) funkcionira i kao skladna samostalna cjelina, intenziteta uz koji čak i nije potrebno razumijevanje teksta.
Liverić je istu predstavu, drukčije, postavio u produkciji teatra ŠKUC 2008. u Cankarjevom domu u Ljubljani, a taj je pothvat tada potaknuo javnost na raspravu, dok je plakat predstave na kojem bješe goli muški torzo sa ženskim genitalijama skandalizirao prolaznike. Sedam godina poslije, u zagrebačkoj produkciji Sveučilišta u Zagrebu, Studentskog centra, Kulture promjene i Teatra &TD, s ne tako izazovnim plakatom, na daskama &TD-a premijerno izvedene 9. veljače 2015., bilo zbog povišenja razine tolerancije, bilo zbog apatične nezainteresiranosti, „Teškoće s izražavanjem“ nisu uskovitlale prašinu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
