‘Teškoće s izražavanjem’ u &TD-u – njih troje ili koliko ih već ima

Teškoće s izražavanjem. Nemamo li ih svi? Uvijek naći pravu riječ ili gestu nije nimalo lako, a i drama, i tragedija, i komedija, zbiljska ili napisana, mahom se događaju upravo zbog teškoća u izražavanju, odnosno razumijevanju, što nije daleko jedno od drugoga. Jer ako se izrazivač i izrazi precizno, ali neodgovarajuće sposobnostima, mogućnostima, modusu percepcije primatelja poruke – kao da i nije. Eto teškoće.

'Teškoće s izražavanjem' u Teatru &TD (Foto: Damir Žižić)
‘Teškoće s izražavanjem’ u Teatru &TD (Foto: Damir Žižić)

Francuski Argentinac Raul Demonte Botana, alias Copi (1939-1987), član tzv. Panic Movementa, Panova pokreta, koji je djelovao pod utjecajem Luisa Bunuela i teatra okrutnosti Antonina Artauda, dramski je tekst „L’homosexuel ou la difficulté de s’exprimer“, u nas preveden kao „Teškoće u izražavanju“ (iz naslova je, vidimo, izbačen homoseksualac) napisao 1960-ih godina, u vrijeme kad je i u tzv. razvijenom svijetu vladala nemala opresija nad osobama koje tad još nisu bile nazivane akronimom LGBTIQ. Nije zgorega podsjetiti se notornoga: u Velikoj Britaniji, npr., homoseksualnost je dekriminalizirana 1967. U Jugoslaviji, odnosno u njenim socijalističkim republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori te Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Vojvodini 1977. (u Srbiji 1994., u Makedoniji 1997., u Bosni i Hercegovini 1998.), mada nigdje nema poznatog primjera primjene zakonskog kažnjavanja zbog homoseksualnosti za SFRJ. Francuska, doduše, u kojoj je Copi živio i djelovao, bila je prva zapadnoeuropska zemlja koja je dekriminalizirala homoseksualnost suglasnih odraslih muškaraca, još za Francuske revolucije 1791.!

I sam homoseksualac, Copi se u „Teškoćama s izražavanjem“ o problemima što su ga tištili ili koje je zamjećivao u svom krugu izrazio naglašeno stiliziranom, šokantno-radikalnom, vulgarizmima i „nebiranim“ riječima obilno začinjenom inačicom klasične ljubavno-romantične zavrzlame u kojoj (promiskuitetna) trudna djeva ne zna tko je otac djeteta, a za njenu se naklonost nadmeću dvojica, odnosno više zaljubljenika.

Istovremeno tragičan i komičan komad melodramatski povišenog, camp ugođaja izvode trojica glumaca, Bojan Navojec, Dejan Krivačić i Dado Ćosić. Neki glume više likova u istoj osobi, svi su, čini se, višekratno mijenjali rod i spol, a njihovi međusobni odnosi – tko je kome što – vrzino su kolo nejasnoća. Namjerno zakukuljenih, bit će upravo zato da bi se naglasilo kako osobe ne treba određivati prema rodu i spolu (i inim kategorijama) nego prema onome što nose u duši. Temeljna odrednica ovo troje, odnosno koliko ih već ima, jest, kao i kod većine (svih?) ljudi, njihova želja i potreba za ljubavlju, ma kako bila iskazana. Izražena. Točka na i, ono što poništava ljudskost, nisu kojekakvi otkloni od norme, nego strogost sustava koji ih nameće, pojam ovdje utjelovljen u liku generala Puškina (Vesna Stilinović) koji se pojavljuje pretkraj pedesetminutne predstave. Iako ni sam nije „čist“ – provodim jedno, činim drugo – on nazočnima tjera strah u kosti samom idejom toga što formalno predstavlja, a i stvarnim posjedovanjem moći. Pod terorom autoriteta od kojeg mogu očekivati samo zlo, Irina, gđa Simpson, gđa Garbo, Garbenko i ostali gotovo automatski postaju manji od makova zrna, odriču se sebe.

'Teškoće s izražavanjem' u Teatru &TD (Foto: Damir Žižić)
‘Teškoće s izražavanjem’ u Teatru &TD (Foto: Damir Žižić)

Glumačko-redateljski postavljene s pomakom koji ne traži, niti omogućava dramsko uživljavanje, ni suživljavanje s likovima, istovremeno grubo agresivne i nježno krhke „Teškoće s izražavanjem“ ostavljaju dojam zakučasto programatske predstave čiji je program izražen u pomalo rebusnom ključu. Kako veli redatelj Edvin Liverić (također prevoditelj teksta i izbornik glazbe), Copijev kazališni jezik je sulud, situacije su apsurdne i na prvu ga je teško iščitati, a može se doimati i banalno, no pravi je sadržaj smješten između redaka. U Liverićevoj režiji predstava odbija privoliti gledatelja dopadljivošću te mu dostojanstveno, ili tolerantno, prepušta da sam odluči želi li uopće odgonenati „što je autor htio reći“ i zašto je to odlučio poručiti baš na taj način.

Uz supostavljanje izvanjske grube agresivnosti i unutarnje nježne krhkosti, „Teškoće s izražavanjem“ najočitiju kontrapunktnu napetost nude gniježđenjem sirovih strasti u upečatljivo estetiziran, istodobno umirujuć i uznemirujuć, ugodno lijep i neugodno odbojan scenografsko-kostimografsko-svjetlosni prostor čiste, možda i mrtvačke bjeline nepostojanja, izmještenosti, izoliranosti (vizualni identitet: Decker+Kutić; oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez) – mjesto radnje određeno je kao Sibir – te gotovo plesnom mizanscenskom dimenzijom što, dakako, supostoji i surađuje s dramsko-tekstualnim sadržajem, no (zamalo) funkcionira i kao skladna samostalna cjelina, intenziteta uz koji čak i nije potrebno razumijevanje teksta.

Liverić je istu predstavu, drukčije, postavio u produkciji teatra ŠKUC 2008. u Cankarjevom domu u Ljubljani, a taj je pothvat tada potaknuo javnost na raspravu, dok je plakat predstave na kojem bješe goli muški torzo sa ženskim genitalijama skandalizirao prolaznike. Sedam godina poslije, u zagrebačkoj produkciji Sveučilišta u Zagrebu, Studentskog centra, Kulture promjene i Teatra &TD, s ne tako izazovnim plakatom, na daskama &TD-a premijerno izvedene 9. veljače 2015., bilo zbog povišenja razine tolerancije, bilo zbog apatične nezainteresiranosti, „Teškoće s izražavanjem“ nisu uskovitlale prašinu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X