Jest da britanski bend iz Wilmslowa predvođen gitaristom i pjevačem Matthewom Healyjem vrlo vjerojatno nije čuo za Štulića i Azru, no radoholičarski koraci koje je The 1975 poduzeo na svom drugom albumu uvelike podsjećaju na spomenutog, ali tu prestaju sve sličnosti posebno na polju prepoznatljivosti konkretne artističke vizije i koncepcije.
Pored ‘kilometarskog’ naziva albuma tu je i ‘kilometarska’ minutaža od 74 minute, a mjereno u vinilnom obliku, to je dakako dupli album. The 1975 su prije tri godine dobrano skrenuli pažnju na sebe na matičnom tržištu debitiravši na prvom mjestu nacionalne top ljestvice albuma kojeg su ukupno prodali u preko 400 tisuća primjeraka. Singlova je također bilo ‘čitav naramak’, što je i Healy taktično objasnio u jednom intervjuu da je to i bila želja samog benda; snimiti album na kojem je svaka pjesma kreirana kao potencijalni hit. S novim albumom stvari su otišle još dublje, i na njemu je svaka pjesma potencijalni hit, samo što se slušatelj lako zapita kome ti hitovi uistinu pripadaju.
Kao i 2013. tako i danas ime benda nipošto ne ukazuje na zvuk i nasljeđe 1970-ih; ukratko da se grupa zove The 1985, sve bi bilo na mjestu, jer u potpunosti baštine kompletnu glazbenu estetiku 1980-ih. Albumom „I Like It When You Sleep, for You Are So Beautiful yet So Unaware of It“ to je dignuto na još nekoliko potencija. Ovo izdanje ne ukazuje samo da je The 1975 klopku drugog albuma pokušao izbjeći snimanjem maratonskog (duplog) uratka, već i na to da je u pitanju izuzetno ambiciozan sastav koji želi dokazati da je supermenski apsorbirao sve što se događalo u popu i rocku zadnjih tridesetak godina i jednako tako supermenski prezentirao sve kroz gustu stilsku slagalicu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TJ5bZuUlftI[/youtube]
Već uvodni pop funk singl „Love Me“ (također znakovita naslova) sa svakom aranžmanskom gradacijom neodoljivo (ali uistinu neodoljivo) podsjeća na glazbenog mutanta sklopljenog od Princeovog reskog funk rešetanja gitarskih žica i Peter Gabrielovog produkcijsko-vokalnog perfekcionizma, a opet sve upakirano kao da je riječ o nekom skrivenom bonusu s albuma „Rio“ grupe Duran Duran. Svakako singl na koji će većina zastati i poslušati o kome je riječ, a tu se nažalost dolazi i do ključne misli-pitanja; „o kome je uistinu riječ?“ koja će se u narednih 70 minuta svako malo javljati prilikom preslušavanja „I Like It When You Sleep, for You Are So Beautiful yet So Unaware of It“.
Naime, album i zvuči kao da je posloženo nekoliko albuma različitih izvođača u nizu. Dakle uvodni Prince-Gabriel-Duran Duran pop funk nastavlja se i nakon „Love Me“ do četvrte „A Change Of Heart“ – neoromantičarske balade naglašenog, i u prvi plan gurnutog, elektro ritma na način kako su to radili pop elektroničari u prvoj polovini 1980-ih, čime počinje novi stilski zaokret prema još zašećerenijem pop rocku istih tih osamdesetih. „She’s American“ zvuči kao da ju je skladao i izveo Huey Lewis i njegov bend News, ali opet s naglašenim pokazivanjem umijeća muziciranja na tragu onog što su u istom desetljeću radili britanski Level 42.
S „I Believe You“ Healy i društvo primjetnije ulaze u prostor crnog američkog pop i R&B zvuka spomenutog desetljeća, takva pjesma mogla se očekivati od Michaela Jacksona ili Princea, a opet radi se o momentu u kojem The 1975 sve više počinju zvučati kao Maroon 5. Dapače, The 1975 se neočekivano pretvara u britanskog pandana Maroon 5. Možda je djelomično razlog tome što je ovaj album jednim dijelom sniman u Los Angelesu, ali amerikaniziranost i u pristupu i u zvuku ovog albuma je njegova objedinjujuća crta.
Središnji dio donosi smiraj, počesto i ambijentalnog karaktera, dovoljno dugačak da potpuno zaboravite bend s njegova početka. Možda ga naslov pjesme „The Ballad of Me and My Brain“ (iako je u pitanju još jedan Huey Lewis vapaj) možda i najbolje opisuje, obzirom da nije teško zamisliti da takvo skakanje iz jedne u drugu glazbenu priču gdje želja za perfekcionizmom ne ostavlja previše prostora unutarnjem umjetničkom jastvu uistinu može naškoditi karakteru, jer malo kasnije u pjesmi „Paris“ biva očito kako je dobrano okrznut i Police s ni manje ni više vješto zamaskiranom atmosferom kakvu ima „Every Breath You Take“, dakako najkomercijaniji hit te grupe.
S protekom vremena glazbeni mišung The 1975 postaje toliko proziran da ništa više ne može iznenaditi, čak ni kad naslovna „I Like It When You Sleep, for You Are So Beautiful yet So Unaware of It“ i odmah nakon nje „The Sound“ potjeraju ritam u modernom disco-klupskom ozračju (jer naravno treba imati i adute za plesne podije). Na samom kraju Healy se hvata akustične gitare, samo što i onda sve ide u nekom baladnom smjeru karakterističnom za boy, a ne indie rock bendove.
The 1975 osim želje za privlačenjem pažnje i dokazivanjem glazbene nadmoći u smislu „mi možemo sve“ nakon više od sat vremena zahtijevne zvučne akrobacije i dalje ne nude odgovor „o kome je u cijelom tom složencu uistinu riječ?“. Album „I Like It When You Sleep, for You Are So Beautiful yet So Unaware of It“ je pokušaj glazbenog blockbustera napravljenog po formuli ‘za svakog ponešto’, produkcijski ušminkan i napucan, a opet pored svog uloženog truda i glazbenog umijeća potpuno sputan u pružanju neke konkretne artističke vizije i koncepcije koja bi možda i uz manju minutažu donijela jasniju i pozitivniju vizuru o ovom „wanna be“ sastavu.
Ocjena: 5/10
(Polydor / Universal Music, 2016.)