Negdje između Francuske i Poljske po prvi je put na svojoj jazzovskoj karti trio Bad Plus zaokružio hrvatsku metropolu, i predstavio se na posljednjem koncertu jubilarnog 10. Vip Zagreb Jazz Festivala po prvi put zagrebačkoj publici.
Zagrebačko Kazalište Mladih podvuklo je jubilarnu, desetu sezonu Vip Zagreb Jazz Festivala koji je nakon spektakularnih Medeskog, Martina, Scofielda i Wooda, Carle Bley ili Dee Dee Bridgewater za sam kraj doveo eklektični jazz trojac The Bad Plus. Dolazak na deseto izdanje jazz festivala prigodno je bilo i predstavljanje desetog studijskog albuma benda „Inevitable Western“ pred dupkom punim gledalištem.
Naoko nespojivi trojac staloženog kontrabasista što čvrsto drži masivno i zaobljeno tijelo svojeg instrumenta (Reid Anderson), uglađeni i zaneseni pijanist (Ethan Iverson) te bubnjar punkersko-rockerskog manirizma (David King) već su prvim akordima pokazali fantastičnu harmoniju na kazališnim daskama. Sam je kontekst trojcu suptilno išao pod ruku: The Bad Plas u svojoj su međusobnoj interakciji, ali i onoj s publikom tijekom izvedbi skladbi bili teatralni. Cijeli je koncert u pravilnim intervalima interpretirao sam Anderson plahim i mekanim glasom, pojašnjavajući naslove i autorstvo skladbi, da bi se potom asertivno i snažno primio basa u prvom planu. No sinkopirani naglasci bubnjara Davida Kinga nesumnjivo su odnijeli show zbog funky doprinosa ritmičnijim i melodičnijim kompozicijama spomenutog aktualnog albuma, ponajprije kod „Mr. Now“ koju je skladao Iverson, odnosno u najdužoj, njegovoj osobno skladanoj „Gold Prisms Incorporated“. U njoj se prepuštao titravom i treperavom impulsu svojih činela i zasjenio ostatak trija solističkom improvizacijom što su izazvale ovacije. Kinga su nedvojbeno pljesak i zvižduci afirmirali za kralja večeri.
Nasmiješenog i skakutavog bubnjara prožimala je fantazija dinamičnih akorada i disonantnih dionica što provocirale su mu koljena i zglobove. Međutim, zagrebačka je publika umjerena i pomalo rezervirana tijekom samog koncerta očekivala poznate melodije pop-rock klasika u proširenijim interpretacijama, ali trojac je odlučio manevrirati unutar originalno skladanog dijela opusa, varirajući od sinkopiranog ritma, baroknih improvizacija do čistog i plesnog funka. Nešto pred sam kraj nastupa, Reid Anderson je prekinuo program kako bi iznio važnu obavijest: “Ovo nam je prvi put u Zagrebu. Voljeli bismo vas vidjeti opet jednoga dana, jednoga lijepoga dana u Zagrebu. […] Imamo CD-e za vas, a možete ih dobiti u predvorju i podružiti se s nama”, opjevao je basist daleko lošijim glasom od vještina što mu ruke skrivaju, ipak izazivajući topao smijeh odobravanja i slaganja. Naposljetku, nastavio je sa „Seven Minute Mind“ ispunjenu pizzicato linijama čime komplementiraju nižim i srednjim registrima sanjivog Iversona što u tom trenutku već poskakuje za klavirom i zaokružili jednosatni koncert.
Povlačenjem benda u tamu iza kulisa Zagrebačkog kazališta mladih, publika se nije micala sa svojih mjesta, očekujući dodatnu numeru za kraj koju su, nakon dobacivanja „Karma Police“ s vrha gledališta, i dobili. Avaj, jedina obrada te večeri nije bila Radiohead, nego prigodna Nirvana. Taman na godišnjicu legendarnog akustičnog nastupa, The Bad Plus častili su Hrvate sa „Smells Like Teen Spirit“ – pomalo predvidljivim postupkom i ustupkom što je utažio glad za prepoznatljivim.