The Baylor Project na Zagreb Jazz Festival je sinoć došao na krilima svoje sedme nominacije za Grammy i jasno su pokazali čime su je zaslužili.
Nakon što smo na prethodnom koncertu 14. izdanja Zagreb Jazz Festivala (ili skraćeno Jazg) početkom mjeseca u rasprodanoj Maloj dvorani Lisinskog gledali fenomenalan Rachel Z Quartet koji titularna glazbenica vodi uz svog muža, slavnog bubnjara Omara Hakima, sinoć na daskama Kerempuha ponovno slična situacija. The Baylor Project je također sastav koji predvodi jedan bračni par s mužem na bubnju koji u većem dijelu nastupa vodi glavnu riječ.
Marcus Baylor bio je bubnjar fusion benda The Yellowjackets i svirao je s cijelim ešalonom razvikanih svjetskih zvijezda prije nego je s bračnom družicom Jean odlučio pokrenuti zajednički sastav koji danas nastupa pod imenom The Baylor Project. Potka na kojoj se sastav temelji mogla bi se najbliže opisati kao kombiniranje jazz i pop formi s glazbom na kojoj su odrasli, a u slučaju Marcusa i Jean, oboje djece pastora, to je u velikoj mjeri muzika koju se čuje u crkvi. Duhovna i gospel glazba praćena zanesenim propovijedanjem Kristove ljubavi zajednici.
Prisutnost crkve bila je opipljiva od samog izlaska benda na pozornicu nakon još jedne humoristične besjede organizatora festivala Dražena Kokanovića. Marcus, osim kao glazbeni predvodnik sastava, djeluje i kao duhovni vođa i odmah je publiku angažirao u back and forth u kojemu bubnjar uzvikuje “Let the church say what?”, na što mu publika odgovara s: “Amen!”
Doživjeli smo tako isti onaj uvod koji možemo čuti na otvaranju njihovog posljednjeg live albuma “The Evening” snimljenog u tri večeri u studiju Apparatus koji je za tu potrebu pretvoren u noćni klub u potezu koji u sjećanje priziva sličan postupak Toma Waitsa za snimanje ploče “Nighthawks at the Diner”. No, za razliku od Waitsovog albuma koji je odavao dojam da je snimljen u striptiz baru, “The Evening” zvuči kao da je snimljen u crkvi, a takav se dojam uvelike prenio i na zagrebačko kazalište u kojem su sinoć izvodili svoj putujući šou.
Gotovo se cijela sinoćnja setlista sastojala se od materijala s tog aktualnog aktualnog live albuma benda, pa je koncert tako otvoren s “We Swing (The Cypher)” nakon koje je na pozornici ostavljen Terrahn “Terry” Brewer da podužim klavirskim uvodom otvori sljedeći duhovni broj “Great Is Thy Faithfulness” na kojemu je Jean Baylor pokazala svu ljepotu svog delikatnog vokala. Odmah zatim shvatili smo da će svaki od instrumentalista dobiti priliku da na sličan način svojom solo točkom otvori pjesmu kad je Marcus gotovo cirkusantskom vještinom četkicama, batićima i palicama odbubnjao uvod u “Tell Me a Story”.
“Tenderly” je još jedna pjesma s njihovog prvijenca “The Journey” koja je zvučala kao neki standard iz zlatnog doba jazz balada, a zatim je Marcus u još jednom propovjedničkom izletu održao lijep govor u kojem se između ostalog na duhovit način dotakao i opuštenog pristupa rada organizatora Kokanovića. Nakon toga bend je izveo “Praise Song” iliti “Hallelujah” koja je bila gotovo razorna u fenomenalnoj vokalnoj izvedbi Jean i uspjela postići onaj efekt božanske dirljivosti koji je primjerice od pretjerane uporabe nedostojnih imitatora uspio ostati izbrisan u istoimenom remek-djelu Leonarda Cohena.
No, prava poslastica tek je imala uslijediti. Pjesma “2020” je moderna verzija onoga što se u povijesti američke glazbe naziva pojmom “negro spiritual”, a svojim je ugođajem uvelike je podsjećala na vječni dragulj Johna Coltranea “Alabama” posvećen dječjim žrtvama rasnog nasilja Ku Klux Klana u prvoj polovici šezdesetih u državi iz naslova. Uvedena moćnim kontrabasističkim solom možda najugodnijeg iznenađenja večeri, fenomenalnog Ameena Salema koji je šeretski svoju kapu okačio na glavu instrumenta, a zatim podcrtana bolnim vokalom i zavijanjem saksofona Keitha Loftisa ova molitva na sličan način je adresirala današnje rasne nemire u Sjedinjenim Državama. Službeni dio seta zatvoren je s “Only Believe”, no bend se nije oglušio na poziv publike, pa su se vratili i na bis na kojem su izveli i “Love Makes Me Sing”.
The Baylor Project u Zagreb je sinoć došao na krilima svoje sedme nominacije za Grammy i jasno su pokazali čime su je zaslužili. Tkogod je u Splitu a gaji ljubav prema jazzu, soulu i gospel glazbi, ne bi trebao propustiti priliku da im svjedoči sutra u Hrvatskome domu. Isto tako ne treba propustiti ni preostale događaje na Zagreb Jazz Festivalu, a to su nastup kvarteta koji čine velikani Jacob Karlzon, Magnus Ostrom, Scott Colley i Benjamin Koppel već prekosutra u Lisinskom, te finale u prosincu kad nam u Tvornicu stiže world music diva Fatoumata Diawara.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
