Ukupan je dojam da je film zapravo serija sastavljena od prve jednosatne epizode, dok su najbolji trenuci iz drugih pet epizoda sasječeni i stavljeni u posljednjih 50 minuta po principu da se nitko previše ne uvrijedi.
Ako su Beatlesi mogli napraviti mini-seriju od preko osam sati materijala koji se sastoji manje-više od snimanja jednog albuma, što bi Peter Jackson (ili netko njemu sličan) mogao napraviti s The Beach Boys? Padaju na pamet samo dvije riječi: “Televisa presenta”.
Vickaste komentare na stranu, uvjeren sam da svijet još nije prepoznao veličinu, kompleksnost i sjaj muzike Beach Boysa, u što se lako možete uvjeriti gledajući sam film “The Beach Boys” (redatelji Frank Marshall i Thom Zimny), u momentu kad Brian Wilson potezom ruke utiša muziku i ostavi čujne samo vokale na pjesmi “Don’t Worry, Baby”. Tih par trenutaka je dovoljno da opravda utrošeno vrijeme za gledanje filma ili da isplati godišnju cijenu pretplate za streaming servis ili cijenu troškova odvjetnika ako popijete tužbu zbog ilegalnog skidanja filma. Muzika je sjajna, što se znalo i ranije, a isto se znalo i ranije da je povijest Beach Boysa mnogo kompleksnija i podložna naknadnim interpretacijama i ne tako nježnim manipuliranjima, prešućivanjima, pa i laganjima. Svega toga ima i u filmu “The Beach Boys”.
Da se razumijemo, ovo nije ni prvi, niti jedini film o Beach Boysima, do sad je bilo nekoliko i dokumentarnih i igranih u kojima su plasirane drugačije teze od onih koje se predstavljaju u ovom najnovijem filmu, koji, što je relativno rijetkost, spominje važnost “odgajanja publike” – što Beach Boys nisu znali činiti u vrijeme snimanja svojih albuma, a nisu znali jer takvih stvari nije bio svjestan gotovo nitko. Bend je odrastao pred TV kamerama, interesantno je kako je u početku rada grupe jedino najstariji član, Mike Love, bio dovoljno star da se sam zastupa po tadašnjim američkim zakonima (imao je 21 godinu, Brian Wilson dvadeset, a ostali članovi još manje).
Najbolji dio filma je opisivanje početaka karijere, otprilike do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Doima se da se oko toga nije ništa prekrajalo, da je ispričano kako je bilo, iako će neki reći i da je u tim dijelovima bilo nekih uljepšavanja. Diskretne korekcije se već ne mogu ne primijetiti u filmu prilikom opisivanja stvaranja albuma “Pet Sounds” i pogotovo “Smile”, da bi u opisivanju sedamdesetih, a pogotovo osamdesetih, nastala kotrljajuća brljavina.
Frustrirajuće je prikazivanje teze kako je izdavanje kompilacije “Endless Summer” (1974.) spasilo grupu, naročito ako znamo da su albumi “Holland” i pogotovo “The Beach Boys in Concert” (oba iz 1973.) imali dobru komercijalnu prođu, potonji je dogurao do “zlatne” naklade. Nije nepoznato da su Dennis i Carl Wilson itekako htjeli svirati i snimati novu, kompleksniju muziku (Dennisov solo album “Pacific Ocean Blue” iz 1977. je stekao kultni status, o čemu nema ni riječi), a ne “u vijeke vjekova amen” musti novce svirajući staro zlato i biti tribute band sami sebi. U filmu je to prikazano ponešto drugačije. Nema spomena o teškim trenucima u osamdesetima i devedesetima, kao ni o Brianovom mukotrpnom i nimalo jednostavnom oporavku, čak niti o senzacionalnom uspjehu hita “Kokomo” (koji se, istini za volju, vrti na odjavnoj špici, bez objašnjenog konteksta).
Ukupan je dojam da je film “The Beach Boys” zapravo serija sastavljena od prve jednosatne epizode, dok su najbolji trenuci iz drugih pet epizoda sasječeni i stavljeni u posljednjih 50 minuta po principu da se nitko previše ne uvrijedi. I dalje vrijedi pogledati film, no to je tek jedan pogled u prošlost, koliko god emotivno film priča priču o sastavu od milja prozvanom “America’s Band”, ti isti ljudi, od kojih možda svi i ne bi htjeli da se istina stavi na stol, zaslužuju detaljniju, širu i točniju filmsku priču. Sve te njihove čarke i sukobe će nadživjeti muzika koju su zajedno stvarali, i ta muzika zaslužuje da se zna istina.
Ocjena: 6/10
(Disney+, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
