Uspješna formula s albuma ‘Brothers’ je ponovljena. Produkcijom se pozabaio Danger Mouse, a Dan Auerbach i Patrick Carney su uradili ostalo. Epilog: ‘El Camino’ je definitivni pretendent za rock album godine.
Već je na prethodnom albumu „Brothers“ bilo uočljivo kako je američki rock dvojac The Black Keys naskočio na „plimni val“ potpuno definiravši vlastiti zvuk i iskoristivši hitoidni potencijal. Dan Auerbach i Patrick Carney postali su veliki i značajni i to toliko da više nikome normalnom nije padalo na pamet posezati za The White Stripesima u traženju promašene usporedbe na osnovu brojčanog stanja članova ta dva benda. Dva zaljubljenika u retro rock uspješno su oblikovali svoju formu i učinili je primamljivom svima onima željnih zdravog rocka koji osim pameti pomiče i guzice svojim ritmom. Jer magična formula rock and rolla je uvijek ista – iako je s vremenom postala željna intelektualnih visina i dalje je najmoćnije oružje snažni ritam, gitarski distorzirani rifovi i vokal koji mora zvučati kao da vragu prodaje dušu. Naravno magija je kako to sve spojiti po istoj šabloni po n-ti put i zazvučati svježe.
The Black Keys upravo posjeduju „to“ i to su plastično dokazali novim albumom „El Camino“. Masivni su i moćni. Već su uvodnom „Lonely Boy“ zadali sebi zadatak zdravog prodrmavanja slušatelja, pa sad ako uhvatite same sebe da svirate zračnu gitaru i veselo poskakujete dok pojačavate zvuk ne treba vam previše objašnjavati koliko je dobro nešto što vam već s prva dva takta promijeni raspoloženje na bolje. Jedini strah leži u tome da već na idućoj stvari ne izgubite frajersku pozu negativca iz Tarantinovih filmova, no „Dead And Gone“ vozi u pravom smjeru negdje između izgarajućeg soula Otisa Reddinga i ogoljenog nabijanja ritma u stilu „London Calling“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=a_426RiwST8[/youtube]
S psihodeličnim boogijem „Gold On The Celling“ još jednom sretno otkrivate koliko glazba uspješno upravlja vašim pokretima (a valjda i hipotalamusom), a da o tome ni ne razmišljate. „Little Black Submarine“ samo prvim dijelom stišava atmosferu, ali je i to tako predivno lirsko-glazbeno odrađeno kao da je pjesma neki neotkriveni moment grupe Free, dok finale pak predstavljaju vremenski kompresirani „Stairway To Heaven“ – jer The Black Keys nemaju vremena na bacanje, a pored toga na novom albumu nisu nimalo raspoloženi za spuštanje atmosfere, a „Money Maker“ i „Run Right Back“ to i dokazuju i također bi mogle biti adrenalinski singlovi poput „Lonely Boy“.
Čak ni u sjetnoj „Sister“ koja ozračjem podsjeća na „Harlem Shuffle“ ritam ne gubi dah. I kad mislite da bi to po prilici bilo sve dolazi „Hell Of A Season“ potencijalno još jedan planetarni rock hit. Po svoj prilici hell of a season je pred bendom zahvaljujući „El Caminu“. Na „Stop Stop“ postaje dominantna misao: „Mogu li Auerbach i Carney uopće napraviti krivi korak?“. dok su reski gitarski rifovi u „Nova Baby“, naizgled prvoj „bezazlenoj“ pjesmi na albumu, dovoljno šarmantni da vas neće natjerati da promijenite mišljenje.
Posljednja „Mind Eraser“ pak vuče najviše sličnosti s pjesmama i atmosferom koja je vladala na albumu „Brother“. Obzirom da je zadnja u nizu, kao da joj je dopušteno odskakanje, no ona nipošto nije u funkciji brisanja mozga, dapače kad završi više niste u stanju The Black Keys izbaciti iz glave.
A zašto i bi ako volite rock and roll? Zbog ovakvih albuma ga se i voli.
Ocjena: 10/10
(Nonesuch / Universal Music, 2011.)