The Black Keys ‘El Camino’ – novi rock dinosauri će tresti planetu

Uspješna formula s albuma ‘Brothers’ je ponovljena. Produkcijom se pozabaio Danger Mouse, a Dan Auerbach i Patrick Carney su uradili ostalo. Epilog: ‘El Camino’ je definitivni pretendent za rock album godine.

The Black Keys 'El Camino'

Već je na prethodnom albumu „Brothers“ bilo uočljivo kako je američki rock dvojac The Black Keys naskočio na „plimni val“ potpuno definiravši vlastiti zvuk i iskoristivši hitoidni potencijal. Dan Auerbach i Patrick Carney postali su veliki i značajni i to toliko da više nikome normalnom nije padalo na pamet posezati za The White Stripesima u traženju promašene usporedbe na osnovu brojčanog stanja članova ta dva benda. Dva zaljubljenika u retro rock uspješno su oblikovali svoju formu i učinili je primamljivom svima onima željnih zdravog rocka koji osim pameti pomiče i guzice svojim ritmom. Jer magična formula rock and rolla je uvijek ista – iako je s vremenom postala željna intelektualnih visina i dalje je najmoćnije oružje snažni ritam, gitarski distorzirani rifovi i vokal koji mora zvučati kao da vragu prodaje dušu. Naravno magija je kako to sve spojiti po istoj šabloni po n-ti put i zazvučati svježe.

The Black Keys  upravo posjeduju „to“ i to su plastično dokazali novim albumom „El Camino“. Masivni su i moćni. Već su uvodnom „Lonely Boy“ zadali sebi zadatak zdravog prodrmavanja slušatelja, pa sad ako uhvatite same sebe da svirate zračnu gitaru i veselo poskakujete dok pojačavate zvuk ne treba vam previše objašnjavati koliko je dobro nešto što vam već s prva dva takta promijeni raspoloženje na bolje. Jedini strah leži u tome da već na idućoj stvari ne izgubite frajersku pozu negativca iz Tarantinovih filmova, no „Dead And Gone“ vozi u pravom smjeru negdje između izgarajućeg soula Otisa Reddinga i ogoljenog nabijanja ritma u stilu „London Calling“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=a_426RiwST8[/youtube]

S psihodeličnim boogijem „Gold On The Celling“ još jednom sretno otkrivate koliko glazba uspješno upravlja vašim pokretima (a valjda i hipotalamusom), a da o tome ni ne razmišljate. „Little Black Submarine“ samo prvim dijelom stišava atmosferu, ali je i to tako predivno lirsko-glazbeno odrađeno kao da je pjesma neki neotkriveni moment grupe Free, dok finale pak predstavljaju vremenski kompresirani „Stairway To Heaven“ – jer The Black Keys nemaju vremena na bacanje, a pored toga na novom albumu nisu nimalo raspoloženi za spuštanje atmosfere, a  „Money Maker“ i „Run Right Back“ to i dokazuju i također bi mogle biti adrenalinski singlovi poput „Lonely Boy“.

Čak ni u sjetnoj „Sister“ koja ozračjem podsjeća na „Harlem Shuffle“ ritam ne gubi dah. I kad mislite da bi to po prilici bilo sve dolazi „Hell Of A Season“ potencijalno još jedan planetarni rock hit. Po svoj prilici hell of a season je pred bendom zahvaljujući „El Caminu“. Na „Stop Stop“ postaje dominantna misao: „Mogu li Auerbach i Carney uopće napraviti krivi korak?“. dok su reski gitarski rifovi u „Nova Baby“, naizgled prvoj „bezazlenoj“ pjesmi na albumu, dovoljno šarmantni da vas neće natjerati da promijenite mišljenje.

Posljednja „Mind Eraser“ pak vuče najviše sličnosti s pjesmama i atmosferom koja je vladala na albumu „Brother“. Obzirom da je zadnja u nizu, kao da joj je dopušteno odskakanje, no ona nipošto nije u funkciji brisanja mozga, dapače kad završi više niste u stanju The Black Keys izbaciti iz glave.

A zašto i bi ako volite rock and roll? Zbog ovakvih albuma ga se i voli.

Ocjena: 10/10

(Nonesuch / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X