The Black Keys na najposjećenijoj večeri u povijesti INmusica

Definitivno je bila riječ o jednom od najposjećenijih dana u povijesti INmusic festivala i sigurno je da su američki The Black Keys na line up-u tu odigrali ključnu ulogu. A kako je sve izgledalo u velikom finalu? Za početak može se reći da su Australci neočekivano iznijeli stvar na svojim plećima…

The Black Keys na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Možda je ovog puta najbolje krenuti kronološki, s tim da ću početi s pohvalom organizacijskom timu (koju sam propustio dan prije napisati) vezanu za ovogodišnji line up konkretno za to što se koncerti na Main Stageu i World Stageu u večernjim terminima više ne preklapaju već je ostavljeno sasvim dovoljno vremena za velike migracije publike što je omogućilo i uživljenije i opuštenije praćneje nastupa jer se izgubila ona glupa navika stalnog gledanja na sat. To je naravno nemoguće uskladiti s trećim, Hidden Stageom ponovno aktivnim s ovim 9. izdanjem, ali je to dalo onu dimenziju izbora za sve one posjetitelje koji više vole dati podršku lokalnim i manje poznatim imenima nego headlinerima, konkretno u slučaju jučerašnjeg dana to su bili Nellcote, Žen, N’Toko i Anatra PM.

Dropkick Murphys su prije dva tjedna nastupom u Domu sportova još jednom dokazali kako je Zagreb plodno tlo za celtic punk rock bendove, stoga su i kalifornijski Flogging Molly bili dobar festivalski izbor za ekspresno omasovljenje publike pred Main Stageom Inmusica. Kad su izašli na pozornicu u 18:15 sati publika se još uvijek okupljala. U 18:30 sati, travnjak ispred pozornice bio je popunjen sve do mini tornja s miks pultom i rasvjetom, a tulum je naravno bio kao da je u pitanju St. Patrick’s Day.

Flogging Molly na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Gotovo identičnu adrenalinsku tenziju zadržao je nakon njih Omara ‘Bombino’ Moctarin i njegov bend Bombino na OTP World Stageu, s tim što je neke poznate obrasce tuareškog rocka (koji je već postao ozbiljan izvozni kulturni proizvod Malija) još više primaknuo obrascima po kojima već desetljećima djeluje Santana. Bombino također vrte tu poznatu afričku trans-mantru, ali riffovi su izraženiji i više primaknuti zapadnjačkom uhu, stoga je nastup po intenzitetu na momente podsjećao upravo na davnašnji Santanin nastup na Woodstocku zabilježen kamerom redatelja Michaela Wadleigha – kao da Afrika u svom zvuku proživljava neku svoju 1969. godinu.

Bombino na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Sve to bila je uvertira za najsrčaniji i najmoćniji nastup te večeri na Main Stageu – onaj australske hard rock trojke Wolfmother predvođene pjevačem i gitaristom Andrewom Stockdaleom. Wolfmother djeluju po starom oprobanom i utabanom obrascu onog što se još zove upper body rock, a to je vokal dovoljno jak i visok da sve nadglasa (za što osim želje da se bude frontmen i majka priroda mora dati svoj doprinos, kao što je primjerica dala Ozzyju Osbourneu, Robertu Plantu i inima) i energično ‘klesanje’ naizmjence sporih-teških i brzih-brutalnih pjesama, naravno djelomično začinjenih sa solo meddleyima i ponekim country stompom.

Wolfmother na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Australci su drmnuli već na početku u glavu s „Dimensions“ jednom od najpoznatijih pjesama u svojoj karijeri s hvaljenog debi albuma iz 2006. godine, da bi se kotrljanje nastavilo s „New Moon Risining“, „Woman“, „White Unicorn“ … Stockdale je bio u vrhunskoj pjevačkoj formi suvereno vladajući vokalnim nasljeđem Zeppelina, Sabbatha i Purplea, oslanjajući se povremeno i na manire Jacka Whitea. Bubnjar Vin Steele je ‘gazio’ set, a posebino se isticao basist i klavijaturist Ian Peres koji je izgledom podsjećao na komičnu retro-figuru iz Spinal Tapa, ali je ono što je izvodio na Rickenbackeru i klavijaturama (na koje se, usput rečeno, popeo na kraju konceta) bilo punokrvno rokersko izgaranje bez poze.

Prvi redovi su također bili u transu, crowd surfing/walking/lying nije prestajao kao ni tuširanje pivom iz letećih čaša. Kulminacija jednoipolsatnog koncerta bio je „Joker And The Theif“. Letvica je bila visoko podignuta i bilo je to kao rukavica bačene u lice Auerbachu i Carneyju u smislu: „Nadmašite ovo ako možete.“ Jer The Black Keys su bili sljedeća velika stvar na Main Stageu.

Bombay Bicycle Club na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Bombay Bicycle Club na World Stageu bili su pak meddley između ta dva događaja, nekako tipičan britanski indie bend satkan po svim pravilima indie glazbenog biznisa tijekom čijeg nastupa sam sa Senkom Bulić dobio informaciju njenog zadovoljstva odigranom predstavom „Dream Of Life“ u sklopu Inteatra, koju zbog praćenja koncerta Bombina nisam stigao još jednom pogledati. No ako je njoj bilo odlično, vjerujem joj na riječ, a sigurno je publika koja ju je gledala uživala. Po završetku koncerta Bombay Bicycle Cluba uslijedio je stapedo do glavne pozornice, a livada pred njom teško da pamti takvu gužvu ni kad su tamo nastupali Nick Cave, Arctic Monkeys, Franz Ferdinand, Kraftwerk, Iggy Pop pa čak ni Sonic Youth.

The Black Keys su trenutno najvruća roba i jednostavno je vladalo klasično hype ‘must see’ pravilo i u Zagrebu te večeri. No bend čiji studijski albumi zvuče tako moćno i zapaljivo bio je klimav već na uvodnoj „Next Girl“ koja je više zvučala kao poštimavanje zvuka na tonskoj probi nego kao početak koncerta večeri. Nisam ih do sada gledao uživo i ne znam kako je to zvučalo negdje drugdje, ali nakon svega što su The Black Keys izveli te večeri jedini zaključak je da su dobar studijski bend, kao i mnogi prije njih u prošlosti, ali da uživo to gubi svaku draž.

Auerbach se petljao po žicama i brljao pjesme, pjevao je na pola snage, gotovo umorno, Carney je stalno varirao u tempu, čas usporavao, čas brzao, pauze između pjesama bile su preduge – kao da su se prvi put sreli na pozornici te večeri. I naravno bio je plastično osjetan taj, ne znam kako bih ga drugačije nazvao nego pozerski, a u modernom žargonu hipsterski element zbrčkane formacije benda na pozornici, jer je na prvom mjestu imidž, a ne glazba. Naime The Black Keys su samo na posljednjoj pjesmi „I Got Mine“ bili duo na pozornici i to je zvučala stvarno pristojno. Tijekom sveg ostalog iza njih su bili još jedan gitarist, te basist tj. klavijaturist (po potrebi), dakle klasična rock četvorka. No formacija nije bila kako se to od četvorke i očekuje, već su Auerbach i Carney bili gurnuti u prvi plan kao kulisa, dok su druga dva glazbenika bili u pozadini. Tonski gledano sve je zvučalo kao duo kojem u pozadini ‘šuškaju’ neki prateći elementi. Čisto profesionalnim glazbenim okom gledano takav raspored ljudstva i friziranje zvuka za svaki normalni bend može jedino imati katastrofalne posljedice, jer špranca postavle ljudi na poznici je nešto što se desetljećima gradilo i nije to bez veze. Potrebno je bendu da je bubnjar iza i da on ‘gura’ cijelu priču svima ostalima koji se nalaze između njega i publike. Bubnjar kao drugi frontmen (jer imidž to nalaže) je potpuni promašaj ako iza njega netko svira. To je u startu ubijena kemija. The Black Keys su pred gigantskim auditorijem nažalost dokazali da duo formaciju u rocku mogu gurati samo glazbeni genijalci i tu stajemo na The White Stripesima koji su to i izmislili.

The Black Keys na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Treba se samo sjetiti koliko je kritika išlo na račun Meg White kao bubnjarku u tom bendu. A ako ćemo sve mjeriti kroz prilike koje su očešale i Zagreb, Meg White je na jedinom koncertu Stripesa u Klaonici u odnosu na ono što je pružio Patrick Carney jučer bila John Bonham spram tamo nekog početnika, kao što je sad puno jasniji gnjev Jacka Whitea prema Danu Auerbachu, jer Stripesi su bili real deal – pioniri zvuka i stava ‘dvojke’ u rock and rollu, dok The Black Keys, ruku na srce, ubiru vrhnje, a na koncertima su četvorka i to rasklimana četvorka. Pored toga termin od sat i pol koji su Wolfmother prije njih ispunili do posljednje minute, Keysi su gotovo sramotno odradili. Počeli su u 23:15, a sa službenim dijelom su bili gotovi u ponoć i 23 minute kad su se pokupili s pozornice nakon odsvirane „Lonely Boy“. Da se ne govori da su u predugačkim pauzama između pjesama ‘progutali’ minutaže za najmanje dvije pjesme, kao da su izdanci talijanske nogometne škole krađe vremena kad se vodi 1:0, a ne dva (ili četiri) frika zadojena bluesom. A naravno nije riječ o one hit wonderu već o bendu koji iza sebe ima osam studijskih albuma!

Recentni album „Turn Blue“ gotovo da nisu ni predstavili, ako se uzme u obzir koliko su izveli pjesama s albuma „Brothers“. Publika je pak davala debelo više nego su Auerbach i Carney zaslužili. Ovacije su pratile završetak svake pjesme. Raspoloženje je bilo odlično, ali The Black Keys su propustili ‘sjesti’ na tron na način kako bi to veličina njihova ranga trebala i učiniti. Ništa im nije stajalo na putu, a ispalo je da su im Wolfmother održali lekciju iz rocka. Čak su bili i nadglasani prilikom izvođenja „Little Black Submarines“, te „Stairway To Heaven“ generacije Y. Jednostavno kao da su bili pospani. Namjerno koristim riječ ‘pospani’, a ne ‘sanjivi’ jer lekciju iz toga kako dobro može zvučati ‘sanjivo’ dokazali su jedni drugi Australci te večeri – Jagwar Ma i to na Hidden Stageu.

Danas nas nakon cjelonoćnog i gotovo cjelodnevnog natapanja kišom očekuju se Pixies i MGMT u vudstokovskom blatnom ozračju… U svakom slučaju bit će zanimljivo.

Saznajte više: U srazu glazbe i nogometa počeo 9. INmusic festival

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X