Blatna gitaristica i pjevačica Sam Quartin sjedi u kocu s ugojenom krmačom s kojom je snimila i videospot za naslovnu pjesmu i koja otvoreno priznaje da inspiraciju za tekstove crpi iz svoje osobne povijesti epizoda alkoholom inducirane shizofrenije. Eto, to bi bio rock.
Cvili se ovih dana i zapomaže za slavnim danima rock glazbe, plače se za starim dobrim rock bendovima, vapi se za novim dobrim rock bendovima, lamentira se o tome kako klince danas rock više ne zanima pa slušaju kojekakve druge gluposti poput trapa (ok, boomer), piše se naveliko da su Arctic Monkeys novim šlageraškim album ‘The Car’ još jednom došli ‘spasiti rock’ u trenutku kad mu je to najviše trebalo, na vinilima se reizdaju legendarni rock albumi koji se prvih nekoliko tjedana po izlasku odlično prodaju pa se usklikne da ‘još ima nade za rock’, a onda kada nekolicina kolekcionara i starih oronulih rockera pokupuje ploče, nađe se nešto drugo što se hitno mora reizdati, u vremenima u kojima je rock nezanimljiviji od onoga što se čuje na mainstream pop ljestvicama i ‘Grettu Van Led Zeppelin za siromašne Fleet’ se dočekuje raširenih ruku jer barem neka tamo djeca sviraju neke tamo električne gitare, a ne laptope… Uglavnom, shvatili ste, nije baš neko bajno vrijeme za ‘rock’.
To uopće nije čudno jer je u današnjem svijetu u najmanju ruku deplasirano biti nekakav mačo mučačo sa Stratocasterom i dugom masnom kosom popucalih vrhova koji u nekakvom vrištećem falsetu pjeva o jukeboxu, pivu, biljaru i ženama. To stvarno, budimo realni, niti ikome treba niti nekome može biti zanimljivo. Osim toga, ako se danas na raznim streaming servisima u kategoriji novih izdanja baci pogled na kategoriju ‘rock’ ili ‘alternative’, iskočit će (čast izuzecima) bendovi poput Yungblud, Demi Lovato (I shit you not!), Imagine Dragons, Paolo Nutini, Machine Gun Kelly i tako dalje. To je, oprostite mi, pizdarija, a ne rock jer rock je, ako sad baš i moramo to definirati i svidjelo se to nekome ili ne, Patti Smith neobrijanih pazuha, Iggy Pop preliven vrućim voskom i Paul Simonon koji razbija bas gitaru, a alternativa je, na primjer, “Zeichnungen des Ptienten O.T.”, Cave koji mahnito ponavlja “Aaaah, kneel and cry, kneel and cry, kneel and cry” ili Shilpa Ray koja iz petnih žila viče “EMT, police and the fire department”. E da, i The Bobby Lees su rock.
Njujorški The Bobby Lees imaju novi album ‘Bellevue’ s 13 pjesama u trajanju od pola sata. Omot? Blatna gitaristica i pjevačica Sam Quartin sjedi u kocu s ugojenom krmačom s kojom je snimila i videospot za naslovnu pjesmu “Bellevue” i koja otvoreno priznaje da inspiraciju za tekstove crpi iz svoje osobne povijesti epizoda alkoholom inducirane shizofrenije. Eto, to bi bio rock.
“See the boy on the corner/ He’s only twelve years old/ Every night he’s out there doin’ his best,/ To get his goodies sold/ Cause he’s gotta feed his momma/ Gotta beat off a couple a dads/ They just come around/ When they feel like bangin’ in the bag, yea…” vrišti dalje Quartin u pjesmi “Hollywood Junkyard” dok bend neumoljivo siluje vlastite instrumente i to zavidnom i uvjerljivom vještinom koja je pak zaslužna za to da taj rock ne bude samo brz, glasan i žestok već i muzički kvalitetan i zanimljiv. Da pak ne mora sve biti turbo nabijačina, a da je ipak rock pokazuju pjesme poput “Strange Days” ili odlične “Little Table” koje bi bez problema bile hit u klubovima, e samo da živimo u onim mitskim vremenima kad je rock bio što je danas Hiljson Mandela (like, duh!).
Ne bi zaostala ni jedna “Monkey Mind” koja je neodoljiva referenca na Kraftwerkov “The Model”, a kad smo već spomenuli i Grettu Van Led Zeppelin za siromašne Fleet, na albumu je i pjesma “Greta Van Fake” koja direktno i bez imalo skrivanja želi reći da Gretta Van Fleet nije rock, nego moda (“Oh, do you remember that time when you said to me?/That I should just stay in the background where I was meant to be/But now somehow they’re lining up for little old me/While you’re standing in your mirror sayin, how could it be? How could it be? I’ll tell ya how/Maybe cause all you did was go fucking shopping/So you might look the part/And you might have everybody tricke/But we’re fucking sick of it/I can see right through it/We can all fucking see it/And we can smell ya from here you fuck”), a to je, usput, baš jako rock.
Sve u svemu, ako ste htjeli rock, evo vam ga, samo se nemojte poslije žaliti da se netko na nešto uvrijedio.
Ocjena: 10/10
(Ipecac Recordings, 2022)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
