Gradska koncertno-novinarska turneja za službeni početak vikenda obuhvatila je koncerte u Kinu Grič i Vintage Industrial Baru.
Prigušena truba Tilla Brönnera se sasvim fino uklopila u blejdranerovsku atmosferu grada u kojem kiša ne prestaje padati. Inače taj njemački jazzer, čiji novi album mi se vrti u autu nije moj par cipela. Previše je soft. Previše pop. Previše to zvuči kao restoranski audio ambijent. No te večeri se uklopio kao intermeco u glazbeno-filmskoj noir gradskoj turneji po koncertima na kraju tjedna. Novi Wayne Shorterov album bi sigurno previsoko dignuo ljestvicu večernjih očekivanja, a takve stvari obično izbjegavam. Osjećaj za realnost se začas izgubi. Valjda zato i postoji glazba poput Brönnerove koja samo negdje iz prikrajka boji ambijent.
Prva stanica bila je Kino Grič gdje su nastupali Calibro 35 – talijanska funk-rock-jazz grupa okupljena od strane producenta Tommasa Collive koji je zabrijao na revitalizaciju filmske glazbe iz talijanskih trilera, horora i krimića iz 70-ih. Kino dvorana za takav glazbeni performance se činila idealnim odabirom. Koncert je bio odličan u glazbenom smislu, ali me atmosfera bacila u očaj.
Naime poletni funk iz 70-ih prepun eklektičnih suspenzija i nabrijavanja vizualno nije bio popraćen nikako. Bend je bio osvjetljane sa svega nekoliko crvenih i plavih reflektora s poda pozornice. Nije bilo ni ugođaja koncerta, već improviziranog giga u nekom skvotu. Virtuozna vještina multinstrumentalista Enrica Gabrielllija i njegovih izmjena sviranja klavijatura, flaute i saksofona bila je jedva vidljiva. A riječ je o čovjeku za kojeg mi je kasnije jedan dobar poznavatelj talijanske underground scene kazao kako je taj virtuoz svojevremeno mrtvo hladno odbio ponudu iz La Scale jer ga je privlačio rokerski nomadski način života.
Sto puta sam tijekom koncerta pomislio kako bi se u Calibro 35 odlično uklopio netko poput našeg I.M. Klifa i da i vizualno taj nastup podigne do nivoa pravog malog spektakla. Bezbrojne scene iz zaboravljenih filmova iz doba u koje je glazbeno uronjen Calibro 35 vjerojatno su za svakog vizualca pravi rudnik zlata. Jednostavno mi nije leglo. Nisam ostao do kraja, te se zaputio u Vintage Industrial Bar.
Zanimao me koncert pulskog The Chwegera, koji je de facto još jedan glazbeni kolektiv koji ‘filmski’ brije na muziku. Pored toga radilo se o prvom zagrebačkom koncertu grupe u sadašnjoj postavi, a kako sam u tijeku večeri saznao i drugom općenito za sadašnje muzičarsko društvo na okupu. Svirali su The Chweger prije 4-5 godina u Zagrebu u drugoj postavi, ali su prošli slabo zapaženi, kao primjerice kad su u popodnevnom terminu svirali na Rokaj Festu ‘za redare i šankere’.
U klubu je bio sasvim pristojan broj ljudi, no ispipavanje i upoznavanje benda i publike trajalo je doslovce do pred sam kraj koncerta kad se osjetila euforija pošto su se nakon „Mon Garcona“ zaredale „Forgiveness“, „Fade Into You“ i „Kangaroo“. Bilo je to finale kakvo se može doživjeti samo na najboljim partyjima, a treba imati u vidu da je ugođaj proizvodio bend, koji u sebi ima više pankerskih, nego partijanerskih crta. Što se jako dobro moglo osjetiti u neobičnoj punk obradi „Goodbye Cruel World“ s „The Walla“ Pink Floyda kojom je završen koncert.
The Chweger pak scenski uopće ne igra na kartu podilaženja publici, dapače kao da su indiferentni spram nje, no to je u njihovom slučaju pozitivno jer uistinu komuniciraju svojom glazbom i to rade iznimno kvalitetno i koherentno. Na kraju krajeva oni i jesu u svojoj srži zaljubljenici u glazbu kojima je ona najvažnija sporedna stvar u životu, nakon svakodnevnih ispunjavanja obaveza života ‘običnih radnih ljudi’. No koncert u Vintage Industrial Baru bilo je dokaz kako posljednji album „Mir“ nije isključivo vješto produciran album, nekoherentan s onim što The Chweger pruža uživo. Dapače, riječ je o bendu koji tek koncertno zasja u pravome svjetlu – njihova priča, njihove emocije, nešto što njih podiže i što u sretnoj korelaciji mogu podijeliti pred publikom. Što se tiče Zagreba, vrata su tek odškrinuta. The Chweger je bend koji bi metropolu trebao češće posjećivati.
Nakon svega osjećaj je bio dovoljno dobar da elegična truba Tilla Brönnera na povratku kući uopće nije dopirala do mene…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
