U ponedjeljak je u sklopu Ciklusa Jazz.hr nastupio izvrsni američki jazz sastav prokušanih veterana The Cookers u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Trubači Eddie Henderson i David Weiss, tenor saksofonist Billy Harper, alt saksofonist Craig Handy, kontrabasist Cecil McBee, bubnjar Billy Hart i pijanist Antonio Farao (koji trenutno mijenja originalnog člana Georgea Cablesa) dva sata su ‘kuhali’ svoju jazz spizu u najmlađoj koncertnoj dvorani u Zagrebu, dakako onoj nazvanoj po značajnom hrvatskom skladatelju i glazbenom pedagogu Blagoju Bersi unutar nove zgrade Muzičke akademije.
Dvorana koja još uvijek miriše po svježe obrađenom drvetu u posjećenosti je i premašila kapacitet od 300 sjedećih mjesta. Potpisnik ovih redaka po prvi put je sinoć kročio u nju pa će joj malo posvetiti ovog uvodnog prostora. Sama arhitektonska izvedba drvom obloženog interijera pruža dovoljno topline za glazbeni ugođaj, kao što se na akustiku prostora ne može uputiti niti jedna negativna kritika. No takva ide na konto monotone rasvjete karakteristične za akademske glazbene prilike. Dakle, isti vizualni ugođaj i za ulazak i izlazak publike kao i za trajanje koncerta. Čak ni najosnovnije intervencije poput znamračivanja gledališta prije nastupa nisu učinjene. Jest da je u pitanju ustanova edukativnog karaktera, ali dinamika svjetlosnog ugođaja ne bi trebala biti nepoznanica akademskom kadru. Da se ne govori koliko bi događaji u dvorani mogli u pozitivnom smislu iskočiti da postoji malo organiziraniji dramski pristup svjetlu. Učas bi svi zaboravili da postoji mala dvorana Lisinskog.
Tada se ne bi ni događao gubitak vizualnog fokusa na soliste što je bio najveći manjak koncerta The Cookersa, gdje je u nekim trenucima veću pažnju privlačilo verbalni i neverbalno komuniciranje dijela puhačke sekcije u kutovima pozornice. Možda na nastupima nekih drugih jazz sastava toga ne bi bilo, no The Cookers su karakteristični po tome što se Henderson, Weiss, Harper i Handy skoro pa u pravilnom nizu se solistički dugo i predano izredaju u skladbama, pa još ako se uzme u obzir i udio Faraoa i McBeea onda je jasno da tu ima prilično dugih pauza za one neangažirane u solo točki.
Dakle Cookersi su ‘kuhali’ uistinu temeljito, tako da je u dvosatni nastup stalo svega sedam skladbi. Glazbene teme bile su glasne i prodorne (osim balade “I One Could Only See”), jer formacija Cookersa je dakako ona malog big banda kao što se već po Harperovoj energičnosti koju je unio u prvi saksofonski solo u uvodnoj „The Call Of The Wild And Peaceful Heart“ moglo naslutiti da se to može očekivati od svakog člana sastava, nakon koje se u „Peacemaker“ i „Croquet Ballet“ to pokazalo kao pravilo.
Mladi pijanist Antonio Farao također se pokazao izvrsnim kad je sastav disao i kao trio, 81-godišnji Cecil BcBee je pak tukao po kontrabasu poput mladića, a isto se može zaključiti i za nešto mlađeg Billyja Harta koji će za nekoliko tjedana navršiti 76. godinu. Publika ga je ispratila gromoglasnim aplauzom nakon poduže bubnjarske solo točke u „The Core“, skladbi kojom su The Cookers zatvorili službeni dio koncerta. No bio je izvanredan i efektan i prije, posebice u bluesom inspiriranoj „Slippin’ And Slidin’“ kad je efektnim i brzim ritmom na činelama u kovitu donosio nova i neočekivana glazbena raspoloženja.
Sveukupno gledano, nastup The Cokersa, čiji članovi zajedno iza sebe imaju preko tisuću snimljenih albuma, vratio je na trenutak onaj jesenski jazz sjaj kakav je Zagreb imao u prošlom desetljeću kad se nekoliko izvrsnih jazz festivala gotovo natjecalo u dovođenju značajnih imena. To naravno ne baca sjenu na maksimalne napore ljudi iz Ciklusa Jazz.hr-a (kao što ne treba gubiti iz vida iz trud ZEZ programa u KSET-u), ali teško je pobjeći od sjete zbog gubitka No Jazz Festivala i Zagreb Jazz Festivala.