Moćan double bill istočnih ritmova i melodija od bendova iz Srbije i s Cipra bio je savršen pvod za plesanje kroz još jednu kišnu noć u Zagrebu.
Za sve one koji su možda osjećali da su otkazivanjem koncerta turskih psihodeličara Lalalar u posljednji čas posljednjega časa ostali bez svoje zaslužene doze istočnjačkog melosa, a nisu primjerice uspjeli dobiti istu u obliku sevdaha Damira Imamovića, invazija sličnih tonova nastavila se i dan kasnije. Netko će reći da nam takva invazija nije potrebna jer naš pošten uvijek zapadu i urbanim vrijednostima okrenut narod stenje pod okupatorskom čizmom melodija s istoka od pamtivijeka (što je vješto u šest poglavlja na stranicama našega portala vješto kronologizirao kolega Ilko Čulić u svom feljtonu o cajkama), takvima treba reći da je ovo jedno drugačije ruho istoka, krojeno po mjeri alternativaca, s disotrzijama i ritmovima stvorenima za ples, a ne za razbijanje čaša.
Sinoćnji vitezovi Orijenta došli su u dvije plemenske skupine na trusni močvarni nasip koji je stenjao pod solidnom zavjesom kiše, a svaka od njih donijela je vlastitu dozu ugode za uši stotinjak odvažnih ljubitelja plesne muzičke egzotike koji su odoljeli strahu od vremenskih nepogoda i nelagode koju mogu proizvesti, primjerice, mokre cipele.
Prvi od njih bili su The Cyclist Conspiracy, beogradski bend koji se još naziva i (anti) world orkestrom, budući da njihovo članstvo na pojedinim lokalnim koncertima doseže i dvoznamenkaste znamenke. Ovaj put bend koji predvodi gitarist i autor Nikola Urošević na pozornicu Močvare popeo se u tek klasičnom četveročlanom sastavu (bas, bubanj i 2x gitara), ali to naoko nije oduzelo nimalo od njihove ubitačne snage, kao što ni činjenica da ženske zborske vokalne dionice dolaze s matrice nije umanjila užitak slušanja njihovog nastupa.
Otvorili su prilično mračno, mnogo mračnije nego što sam očekivao na temelju njihovih studijskih snimki koje su me, uzgred budi rečeno, prilično oduševile kad su dospjele u inbox redakcije, ali jednostavno u gužvi nisam našao termin da pravovremeno pišem o njima. U pitanju je bio njihov aktualni (lanjski album) “Mashallah Plan” čiji uvodni par je uslijedio nakon spomenutog “darkerskog” bloka, a lako ga je prepoznati po poklicima “weyah, weyah” koji prate plesne ritmove, a ponavljaju se toliko da bi čovjek mogao pomiješati ovaj bend s našom Vejom iz Pazina.
Njihova glazba ima prijeko potrebni groove, a melodije iz njihovih gitara čas su one s istambulskih ulica, a odmah zatim one s pješčanih dina Sahare, pa bi se nekakvo žanrovsko srodstvo moglo pronaći između njih i niškoga Igraloma. Rifovi katkad izlijeću sa žestinom hard rocka, a opet se kroz sve to provlači i fina egzotika psihodelije šezdesetih. Mnogo toga se, dakle, istovremeno odvija u zvučnoj slici ovog benda i svakako bismo ih voljeli upoznati i u deseteročlanoj varijanti.
Iako su kasnili s nastupom, a za njihov je slot izvorno određeno šezdeset minuta (s changeoverom), činilo mi se da su svirali duže i da im nitko prisutan to nije zamjerio, dapače, po završetku seta nakon završe izvedbe instrumentalnog komada u stilu koji bismo mogli opisati kao anatolijski surf-rock, popraćeni su i klasičnim vapajem iz publike koja “hoće još”.
Vezano za kvalitetu njihovoga nastupa, vjerujem da je jedan od članova Bratstva posjetitelja sviju koncerata to vrlo precizno sročio ustvrdivši da ne pamti kad je posljednji put slušao bolji nastup neke predgrupe od onoga koji su nam priuštili The Cyclist Conspiracy, jedan od onih bendova koji bi trebali češće početi prelaziti granicu i bolje se upoznati sa zagrebačkom publikom.
Koliko god su nas biciklistički zavjerenici oduševili, status zvijezde večeri pripao je kvartetu Buzz’ Ayaz iz Nikozije na Cipru, bendu koji predvodi dobar poznanik zagrebačke alt-world-music publike, Antonis Antoniou, inače predvodnik etno trija Monsieur Doumani koji je u tri koncerta u Močvari već stvorio prilično čvrstu vezu s klubom, Emirom Fulurijom kao organizatorom, ali i nekim obožavateljima.
Buzz’ Ayaz svoj je istoimeni prvijenac prije mjesec dana objavio za razvikanu etiketu Glitterbeat Record i do danas postigao je velik uspjeh zasjevši na vrhove dviju najbitnijih world music lista prodaje, World Music Chart Europe i Transglobal World Music Charts. Ne treba posebno naglašavati koliko je to velik uspjeh za jedan sasvim novi bend, no moramo priznati a ništa manje od njih nismo ni očekivali otkako smo vidjeli njihovu prezentaciju na PIN konferenciji prije godinu dana u Skopju.
Ne znam koliko se ponavljam u odnosu na ono što sam pisao u recenziji albuma “Buzz’ Ayaz” prije mjesec dana jer to je sve prepušteno valovima zaborava, ali riskirajući da se ponavljam ustvrdio bih da u zvuku Antonisovog novog benda postoji dovoljno sličnoga i dovoljno različitoga da bi se dopao obožavateljima njegove stare grupe.
Kao i na Cipru samom, u njihovom zvuku susreću se Grčka i Turska, ali Buzz’ Ayaz ima dodatnu žestinu u odnosu na Monsiuer Doumani, a ona je plod kombinacije dodatne distorzije na frontmenovim rukotvorinama od glazbala, elektronike koju na pozornici kuha klavijaturist Manos Stratis, teške ruke bubnjara Ulaşa Öğüça, ali iznad svega potmule buke koja izlazi iz bas klarineta Willa Scotta.
Vjerojatno ne bi bilo primjereno opisati upravo taj instrument kao presudni element koji odvaja Buzz’ Ayaz od drugih sličnih projekata, ali on je svakako razlog zašto ovaj bend morate doživjeti uživo, a ne samo na snimci. Dok Scott puše, u prvim redovima možete fizički osjetiti te vibracije basa, nešto slično tubi Theona Crossa u neprežaljenim Sons of Kemet.
S druge strane glazba Ciprana je zarazna i plesna te je vrlo lako zamisliti da bi mogla privući jednaku publiku njihovih kolega s etikete Yin Yin koji su ove godine rasprodali isti klub. To je pogotovo točno kad se čuju bangeri poput uvodne pjesme s albuma, pseudonaslovne “Buzzi Ayazi” koja je odjeknula poput prave klubske bombe među posjetiteljima i prometnula se u undergorund hit večeri.
Bend iza sebe ima tek netom objavljen prvijenac, ali nakon sinoćnjeg koncerta vjerujem da je sasvim jasno da Antoniou u rukama ima projekt koji bi mogao narasti u nešto dosta veće. Doći do toga neće biti lako i sigurno će mnogo putovati svijetom i graditi odnose s publikom poput ovoga kakav gradi u Zagrebu unazad jedno četiri godine. Mi mu držimo fige da u tome uspije, jer na osnovu sjajnog albuma i jednako odličnog koncerta to svakako zaslužuje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
