Kao što je Robi, kolega fotograf kazao kako u životu nije nakon koncerta imao tako veliku zbirku potpuno crnih i potpuno bijelih fotografija (a uspio je iz ekstremnih uvjeta izvući odlične fotke), tako se ni ja ne sjećam temeljitijeg i razornijeg napada na sva čula, na način kako je to učinio The Dillinger Escape Plan u subotu u Velikom pogonu Tvornice kulture.
Bilo je to nasilno brisanje mozga zidom stroboskopskih reflektora na samoj pozornici koji se nisu gasili do kraja nastupa, kao i ubitačnim mathcoreom koji je zvučao kao glazba s druge planete u mjerama i dobama nepoznatim Zemljanima, a sve to je nadvisivao čas histerični, čas bijesni vokal nabildanog Grega Puciata. Nemilosrdno gaženje u beskonačnom mitraljiranju publike i suludo precizno odsviranom kaosu, kao da se sam Dillinger digao iz groba i ispraznio u svakog tko se tamo zatekao veliko okvir metaka iz Thompsona.
„Prancer“, „Farewel Mona Lisa“, „Milk Lizard“… paranormalni niz je bespoštedno tukao od samog početka dok je zajedno s Puciatom na pozornici u samoubilačkoj misiji divljala cijela ‘žičana sekcija’; Liam Wilson, Ben Weinman i James Love, da bi nešto što bi se uvjetno moglo nazvati popuštanjem adrenalinske eksplozije nastupilo tek u sredini koncerta kad je na red došla „One Of Us Is The Killer“ na kojoj je pak kao povratni udar publika vratila feedback da bi potom sve do posljednjih „When I Lost My Bet“ i „Sunshine The Werewolf“ pakao opet otvorio svoja vrata. Tko je nakon toga iz publike vikao „We want more“ ili je bio potpuno hipnotiziran ili zombi – u svakom slučaju fan.
A posljednja porcija ultimativne histerije na bisu došla je kroz „Gold Teeth On A Bum“ i „43% Burnt“. Možda sam i čuo nešto kao „Come To Daddy“ Aphex Twina, ali kad ste poliveni napalmom niste više sigurni je li nešto stvarno čujete ili halucinirate.
Te večeri su i predgrupe bile za pohvalu. Prvi su na pozornicu izašli Australci naziva Circles, progresivni metalci (iako u usporedbi s Dillingerima se za rijetko što može reći da je progresivno), odlično uigrani s izuzetnim pjevačem Perryjem čija je vokalna snaga i preciznost u rangu one koju je imao Chris Cornell na „Badmotorfingeru“. Bez obzira na malo skučeni prostor na pozornici (bubanj je morao biti postavljen bliže publici jer je naviše prostora zauzimao instrumentarij zvijezda večeri) i članovi Circlesa su bespoštedno skakali na pozornici proživljavajući svaki break, pa je sve izgledalo kako je samo pitanje trenutka kad će razuzdani basist Drew zveknuti vratom gitare Perryja po zubima.
Za spektar širine zvuka i stila te večeri su se pobrinuli post-rock instrumentalisti Maybeshewill. Ta britanska petorka iz Leicestera u svom izričaju obilato koristi synthove, što donekle ublažava njihovu bliskost prema metalu, ali i povlačenje nekih stupidnih paraleli s Mogwaijem zbog te no-vocal-post-rock sličnosti. Maybeshewill su tako bili lijepa tampon zona, medley između Circles i The Dillinger Escape Plana.
Eh da i mala napomena za kraj, tj. objašnjenje zašto ovaj report nije bio napisan još jučer. Vrlo jednostavno, previše mi je blinkalo pred očima. Eto, dokaz da čovjek može dobiti i PTSP nakon koncerta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
