Davidu Gordonu Greenu treba oduzeti onu famoznu ‘redateljsku palicu’ i prebiti ga njome kako mu ne bi palo napamet oskvrnuti još koji klasik strave o kojem nije dostojan niti sanjati.
Neću u uvodu ovog teksta trošiti mnogo riječi o remek-djelu Williama Friedkina ‘William Peter Blatty’s The Exorcist” koje upravo ovih dana slavi svoju pedesetu obljetnicu, mislim da sam već više puta pisao kako smatram da je riječ o jednom od pet najboljih filmova svih vremena, a u najvećem broju slučajeva kad me upitate da odaberem samo jedan kao najbolji, odabrat ću upravo njega. Kad ga prvi put gledate, šokirat će vas razinom strave, a kad ga gledate deseti put, uživat ćete u savršenom tempu kojim redatelj gradi ozračje jeze prije nego započne pravi užas u završnici.
Friedkinov je film postigao nevjerojatan uspjeh na blagajnama, pa se naravno moglo očekivati i nastavke, prvo zbunjujuće ludi “The Heretic” Johna Boormana, a zatim i “The Exorcist III” u režiji samog autora izvornog djela, Williama Petera Blattyja, koji ima određenu neshvatljivu sljedbu danas iako je u pitanju prilično loš film. Bilo je tu zatim i prequela, dosadnih serija i blijedih kopija koje sežu od “The Exorcism of Emily Rose” (2005.) do ovogodišnje šuge “The Pope’s Exorcist“, a svima je zajedničko bilo to da jednostavno nisu razumjeli da recept uspjeha izvornika nisu bile one stvari koje će beskonačno i besramno ponavljati i parodirati (vidi “Repossessed” iz 1990. s Leslijem Nielsenom ili jedan od nastavaka “Scary Movie” serijala, ne pitajte me koji jer me nije briga), već sporo kuhajuća jeza koja će vas izluditi i prije nego sve ostalo dođe na jelovnik.
Žanr o demonskoj opsjednutosti unatoč slabim plodovima očito je postao unosan, a biti povezan sa samim rodonačelnikom ove struje horora postala je privilegija koja dolazi s vrlo visokom cijenom od 400 milijuna dolara. Toliko su, naime, platili Universal Pictures i Blumhouse Productions za prava nad intelektualnim vlasništvom u trajanju planirane trilogije filmova. I premda je “Believer” u prvom tjednu prikazivanja u Sjedinjenim Državama uglavnom pokrio troškove svog budžeta, a u ostatku svijeta ostvario i određenu zaradu, teško je vidjeti kako će ikada pokriti cijenu koju su čelnici odlučili potrošiti na prava.
Režija trilogije prepuštena je Davidu Gordonu Greenu, čovjeku koji je ostvario sjajan financijski uspjeh “requelom” legendarnog “Halloweena” Johna Carpentera, filmom koji nije bio ni približno loš kao njegova dva nastavka kad je na osnovu zarade Green dobio zadatak i ovo pretvoriti u trilogiju. Matematika se ovdje isplatila unatoč činjenici da su ovog redatelja zamrzili svi fanovi izvornika jer je srozao kvalitetu franšize do negledljivosti, pogotovo srednjim nastavkom “Halloween Kills” iz pandemijske 2021. godine. Platiti 400 milijuna za trilogiju “Exorcista” od početka se moralo činiti kao velika kocka, pogotovo za Blumhouse koji je ostvario sjajne uspjehe s niskobudžetnim uradcima koji bi redovno višestruko vraćali uloženo.
Od same kvalitete filma “The Exorcist: Believer” nije se mnogo očekivalo, poznajući Greenov dosadašnji rad kao i kvrgavu povijest žanra, no kritike i publika jednostavno su ga potopili nazivajući ga novim dnom franšize, potpunim užasom i negledljivim smećem. Kad dolazite s takvim očekivanjima, konačni proizvod vas može samo iznenaditi i pokazati se boljim nego što su ovakvi opisi dali naslutiti. I u svojoj prvoj polovici to se čak i dogodi, jer gledate film o tajanstvenom nestanku dviju tinejdžerki i njihovom povratku nakon tri dana s vrlo izraženim promjenama u ponašanju. I odmah postaje jasno da je jedini novi element u ovom rebootu zapravo povećanje broja opsjednutih rema pretpostavci da je “više ujedno i bolje”, a koja se kao osnova potke vrlo brzo pokazuje neispravnom.
Kako kreće dodavanje elemenata strave, postaje očito koliko je Green trapav i nesuptilan u odnosu na pokojnog Friedkina i sve se vrlo brzo pretvara u horor ispodprosječan i po današnjim standardima. Kako bi ostvario poveznicu s izvornikom, film u priču ubacuje i Chris McNeil (devedesetogodišnja Ellen Burstyn koja je prije pola stoljeća glumila majku opsjednute Regan), a njena karizma nagrđena je nevjerojatnim replikama u kojima svoju neprisutnost za vrijeme rituala nad svojom kćeri krivi patrijarhat, a zatim ima i nadrealan monolog o vrijednostima crkve koji robotski recitira jer nijedna zvijezda koja drži do sebe ne bi si smjela dopustiti da se sroza na razinu rada s takvim scenaristima.
Ustupak današnjem vremenu sveopće zastupljenosti, ovaj put nije dovoljno da se katolički svećenici suoče sa silama đavla, pa im se mora dodati šarena ekipa različitih religija koja osim protestanata uključuje i nešto nalik vuduizmu, a sve što se tijekom obreda događa samo je greatest hits kompilacija svih žanrovskih šablona od levitacije do povraćanja sadržaja raznih boja, a bome će se i koja glava okrenuti za sto osamdeset. Dok su u izvorniku sve te stvari izvedene s efektnom prostetikom i maskom, danas CGI sve čini jednoličnim i dosadnim. Najbolji primjer za to jest ako usporedimo glas demona Pazuzua iz 1973. koji je snimila Mercedes McCambridge stvarajući ga koktelom koji je između ostalog sadržavao sirova jaja, viski i mnogo duhanskog dima, a suprotstavimo mu današnje bezlične filtere dostupne svakome s pristupom internetu.
Iako nije, kako se dalo naslutiti prema reakcijama, u pitanju najgori film godine, “The Exorcist: Believer” je razočaravajući legacy sequel u stilu novog trenda uspostavljenog serijalima “Scream” ili, ah da, “Halloween”, a koji korištenjem glumica, fonta, pa čak i glazbenih elemenata “Tubular Bells” Mikea Oldfielda iz izvornika zapravo ponovno čini svetogrđe nad najboljim hororom u povijesti. Teško je zamisliti – ili, prikladnije s obzirom na naslov, vjerovati – da će naredna dva nastavka, od kojih je prvi podnaslovljen “Deciever” zakazan za dvije godine, donijeti ikakvu pozitivnu promjenu, pogotovo ako znamo kako se stvar razvijala u Greenovoj prethodnoj trilogiji. Davidu Gordonu Greenu treba oduzeti onu famoznu ‘redateljsku palicu’ i njome ga prebiti kako mu ne bi palo napamet oskvrnuti još koji klasik strave o kojem nije dostojan niti sanjati.
Ocjena: 5/10
(Universal Pictures, Blumhouse Productions, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
