Čudnovata ali vrlo uspješna kombinacija recentnih hitova kao što su “Succession” i “Painkillers” te književnog opusa Edgara Allana Poea.
U svijetu sedme umjetnosti ništa ne simbolizira sve što je loše i pogrešno u toj plemenitoj branši koliko tzv. filmski i televizijski univerzumi. Umjetne tvorevine osuđene na propast koje se prezentiraju kao kompleksni kaleidoskopi većeg broja likova i priča su zapravo samo paravani za jeftini cash grab kojim se prikriva nedostatak bilo kakve mašte i kreativnosti. Poslovni model koji je započeo Marvel sa svojim MCU-om i Iron Manom sada već davne 2008 godine su kasnije, uglavnom neuspješno prigrlili gotovo svi veliki holivudski studiji. DCEU, Snyderverse, Star Wars, Star Trek, Monsterverse i mnogi drugi su samo jeftini pokušaj lijepljenja etikete na određeni proizvod koji bi trebao garantirati zaradu bez obzira o kakvom je sadržaju riječ. Posljednji eklatantan primjer takve prakse je The Continental i širenja John Wick univerzuma (iako je Keanu Reeves molio da ga konačno ubiju) gdje se na generičku priču koja nema nikakve veze sa titularnim junakom ubacilo par
likova iz slavnog serijala premda nikakve potrebe za širenjem mitologije o legendarnom štemeru nema.
Jedan od svjetlijih primjera takvih univerzuma je „Flanaverse“ koji uključuje dva filma i pet serija(“Midnight Mass”, “The Hauntig of Hill House”), a u pitanju je vrlo uspješna i plodonosna suradnja Netflixa te redatelja i scenarista Mikea Flanagana čije je ime postalo horor ekvivalent ISO 9001 certifikata i garantira produkcijski bogat narativno strpljiv i fabularno kompleksan horor koji se, poštujući sve žanrovske konvencije, bavi esencijalnim ljudskim temama kao što su ovisnost, pohlepa, samoća i smrt. Takva je i Flanaganova najnovija serija, koja predstavlja njegovu posljednju suradnju sa streaming servisom prije gotovo nogometnog transfera u njihovog ljutitog rivala Amazon, „The Fall of House of Usher, čudnovata ali vrlo uspješna kombinacija recentnih hitova kao što su “Succession” i “Painkillers” te književnog opusa Edgara Allana Poea.
Roderick Usher (Bruce Greenwood) je zajedno sa svojom sestrom Madaleine (Mary McDonnell) na čelu megauspješne farmaceutske korporacije Fortunato koja se obogatila na tabletama protiv bolova Ligodone (čitaj Vicodine ili Oxycontin). Ne može se reći da siroti Rody ima tjedan iz snova s obzirom da mu je šestero djece, kojih je posijao sa pet žena, sve od reda poumiralo u neobičnim i misterioznim okolnostima. Kriveći sebe, slomljen grižnjom savjesti u trošnu, starinsku kućicu svoje mladosti poziva javnog tužitelja C. Auguste Dupina (Carl Lumbly) koji ga je desetljećima neuspješno pravno gonio, kako bi mu ispričao svoju životnu priču i zašto je upravo on kriv za smrt svoje djece.
Ono što slijedi je prava parada gnjusnih i degutantnih spodoba naspram kojih Gordon Gekko izgleda kao humanitarac godine čija se familijarna dinamika odvija slično kao i kod obitelji Roy. Tu je karizmatična glava obitelji koji pokušava držati pod kontrolom svoju razmaženu djecu koja su željna krvi više nego proklete stjenice. Misterije nema, odmah znamo da će svi odapeti, samo je pitanje kada i zbog čega. Perverzna zabava je u putovanju tim sajmom pohlepe i besramlja gotovo navijajući kada ga će svakoga od njih sustići sudbina kleta. Jedan je klasično razmaženo derište, drugi se droksa kao da je na kolodvoru ZOO i vara muža s kim stigne (progresivan je pa mu spol nije bitan), treća je karikaturalno zločesta verzija Anne Winthour, četvrta je medicinska Cruella De Ville sa majmunima, peta voli gledat muža kako ševi kurve a šesti barem djeluje normalno što naravno znači da je najgori od svih. Jedna vesela obitelj.
A ta obitelj je očito inspirirana stvarnom obitelji Sackler koja je tema također izvrsnih serija “Painkillers” i “Dopesick”. Riječ je o posebnim primjercima ljudskoga roda, obitelji koja se obogatila prodajući OxyCotin tvrdeći da ne izaziva ovisnost, time uništivši milijune obitelji diljem svijeta, koja s razlogom nosi etikete „najzločestije obitelji na svijetu“ i „najgorih dilera na svijetu“ i koja zahvaljujući toliko pravednom američkom pravosuđu gdje je samo lova bitna nikada nije osuđena ni za jedno zlodjelo. Flanagan, inače i sam bivši ovisnik o alkoholu, ni ne pokušava sakriti svoj bijes i srdžbu spram te obitelji, naprotiv ona izbija iz svakog kadra. Iako se ponekad dobije dojam da je cijela serija njegov obračun s njima Flanagan je dovoljno kvalitetan autor da mu tako ratoboran stav može poći za rukom. Također kroz flashbackove doznamo kako je obitelj Usher postala to što je u svojevrsnoj dekonstrukciji američkog sna. Iako se Amerika uvijek reklamira kao obećana zemlja prilika gdje svatko može uspjeti, ono što propagandna mašinerija često zna zaboraviti spomenuti je vrlo jednostavna istina- ako želiš uspjeti moraš biti teško govno.
Sve je to skupa iznenađujuće koncizno zaokruženo djelima Edgar Allan Poea. Iako serija nosi naziv po jednoj njegovoj priči sve skupa ih je devet ukomponirano u radnju serije te je ostvaren savršen balans u kojem podjednako mogu uživati i ljubitelji djela slavnog književnika, čim recimo ugledate crnu mačku znate da će tu bit problema ali i oni koji za dotičnoga nisu nikada niti čuli premda je vjerojatno i površnim poznavateljima telegrafirano s recitacijom koje će poeme serija završiti.
Glumački gledano riječ je o jednom od najzanimljivijih ansambla ove godine. Bruce Greenwod je sa svojim dubokim glasom (posuđivao je glas i Batmanu) idealan kao narator ove mračne štorije koji bi on sa svojim brčićima trebao biti televijizska verzija Poea, čije pjesme kroz cijelu seriju recitira, iako iskreno više izgleda kao uredno ošišana verzija Rade Šerbedžije. Henry Thomas (da, onaj klinac iz “E.T.”-ja) je najupečatljiviji od nesretnih potomaka ostvarivši uznemirujuću rolu pritajeno dijaboličnog najstarijeg sina Fredericka dok su Zach Gilford i Willa Fitzgerald kao mladi Roderick i Madaleine al pari njihovim starijim verzijama. Iako su svi od reda izvrsni cijela serija zapravo pripada Carli Gugino u ulozi Verne, tajanstvene pojave koja je na neki način povezana sa svim smrtima o čijim ćemo motivacijama doznati tek na kraju. Gugino koja je ovdje možda i ostvarila ulogu svoje 35 godišnje karijere glumi svoj lik na tragu femme fatale u onim silno popularnim erotiskim trilerima 90- ih. Njezina Verna (poprilično banalan anagram) je nadnaravna verzija Catherine Tramell u “Sirovim strastima”, nevjerojatno seksipilna i zamamna mašina za klanje.
Iako je serija izrazito mračna, cinična i turobna Flanagan na kraju dolazi do jednog vrlo mudrog zaključka, a to je ona ista mudrost koju je 25 multimiljunaša iz svog srca pjevalo zajedno sa polumilijunskom masom ljudi odreda opterećenih kreditima, dugovima i ovrhama – „nije u šoldima sve“. Doista nije. Pogotovo ako ih imaš.
Ocjena: 9/10
(Netflix, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
