Po pitanju prikaza pakla starosti jedini film koji se može mjeriti s ‘The Father’ vjerojatno je šokantna drama Michaela Hanekea ‘Amour’ iz 2012., no nema dvojbe da demencija dosad još nikad nije bila toliko bolno realistično prenesena na platno.
Kazališna predstava ‘The Father’ francuskog dramaturga Floriana Zellera doživjela je premijeru 2012. Parizu i postala jednom od najhvaljenijih u prošlom desetljeću. Godine 2014. osvaja nagradu Molière za najbolju predstavu, a doživjela je svoje inačice i u Londonu te New Yorku gdje su naslovne uloge igrali glumci Kenneth Cranham, odnosno Frank Langella. Početkom prošle godine premijeru je na Sundance Festivalu doživjela i filmska verzija koju je režirao sam Zeller, no zbog šokova izazvanih pandemijom, film je u sramežljivu kinodistribuciju u Sjedinjenim Državama ušao tek prije mjesec dana, da bi postao dostupan na video on demand platformama ovaj tjedan.
U filmskoj verziji glavnu ulogu tumači glumački velikan Anthony Hopkins koji nas je u svojoj karijieri koja se proteže kroz svoje sedmo desetljeće navikao na izvanredne izvedbe, čemu svjedoči Oscar osvojen za ulogu Hanibala Lectera u “Silence of the Lambs” i još pet nominacija, no rijetko kad je bio toliko razorno bolan koliko je u “The Father”. Glavna glumačka partnerica mu je Olivia Colman, a oboje su nominirani za ovogodišnji Oscar. Ništa manje zaslužene nisu ni nominacije u kategorijama najboljeg filma, adaptiranog scenarija, montaže i scenografije.
Po pitanju prikaza pakla starosti jedini film koji se može mjeriti s “The Father” vjerojatno je šokantna drama Michaela Hanekea “Amour” iz 2012., no nema dvojbe da demencija dosad još nikad nije bila toliko bolno realistično prenesena na platno. Anthony je, kao i njegov imenjak koji ga tumači, starac u devetom desetljeću života, no za razliku od glumca koji nas je prije godinu dana za vrijeme lockdowna zabavljao svojim vrckavim videima na kojima sluša death metal i općenito se dobro zabavlja, protagonist filma živi u svijetu koji se rapidno raspada dok ga napušta pamćenje, a vrijeme i prostor pretvaraju se u labirint u kojim se gledatelji zajedno s njim pokušavaju snaći i razlučiti što je stvarnost, a što su zamke koje mu postavlja njegov um. Lica ljudi koji ga okružuju mijenjaju se kao i raspored hodnika koji mu otežava otkriti u čijem se stanu nalazi, a vrijeme se petlja u čvorove u kojima se iste scene odigravaju u više navrata, ponekad i unutar istih minuta.
Njegova kći Anne (Colman) žrtvuje svoj život kako bi se brinula za oca, što je dovodi u sukob sa suprugom Paulom (nimalo manje izvrsni Rufus Sewlell), no bliži se vrijeme njihove selidbe u Pariz – ili je to Anthony samo zamislio? I tko je tajanstveni stranac kojeg često susreće u stanu, a koji se također predstavlja kao njen muž, koji ga zlostavlja i ima sasvim drugačije lice? I gdje je nova simpatična njegovateljica koja bi ga trebala preuzeti, a koja ga toliko podsjeća na njegovu drugu kćer, slikaricu što putuje svijetom… ili joj se dogodilo nešto puno mračnije što otac potiskuje?
Dok je na kazališnim daskama “The Father” predstavljena kao crna komedija, u ovome filmu nema ničeg smiješnoga. Riječ je o psihološkoj drami koja atmosferom ponekad grebe i na prag horora. Jer što je stravičnije od činjenice da svakim danom prilazimo sve bliže starosti u kojoj nas sasvim izgledno može dočekati sudbina koju je doživio Anthony, nekad bistri inženjer, a danas sveden na razinu izgubljenog djeteta?
U konkurenciji od osam prilično ujednačenih filmova nominiranih za glavni Oscar, “The Father” se izdvaja kao neponovljivo iskustvo. Dirljiv, intrigantan i zastrašujuće stvaran, nošen fantastičnim glumačkim ostvarenjima, pametno napisan i briljantno tehnički izveden u naoko jednostavnom komornom okruženju, “The Father” odiše i s vrlo malo holivudskog glamura u godini u kojoj su ionako više istaknute ljudske priče od nekih grandioznih narativa. Vjerojatnost da osvoji bilo koji od šest Oscara za koje je nominiran ipak su niske, premda ni jedan od njih ne bi bio nezaslužen.
Ocjena: 9/10
(Lionsgate/Sony Pictures Classics, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
