The Feelies ‘Crazy Rhythms’ – vječno utjecajni prvijenac ludih znanstvenika post punka

‘Crazy Rhythms’, prvijenac The Feeliesa objavljen negdje u ovo vrijeme prije točno 40 godina, svakako spada među albume koji su zauvijek promijenili shvaćanje glazbe, preciznije skladanja i aranžiranja, barem onim rijetkima koji su ga imali prilike čuti.

The Feelies ‘Crazy Rhythms’

Četvorka iz Heladona, predgrađa New Jerseya ispunjenog višom srednjom klasom i smještenog na sigurnoj udaljenosti od ‘sodome i gomore’ velikog grada, muzici je pristupala poput ludih znanstvenika, nadograđujući ionako vrlo originalne teme brojnim detaljima, ukrasima i idejama za kakve dotad nije bilo previše mjesta čak ni u alternativnom rocku. Glenn Mercer i Bill Million, dvojica gitarista, pjevača i ključnih članova grupe, doživljavali su punk, post punk, novi val i beskompromisnog im nasljednika no wave kao nešto što će omogućiti autorima da svojim skladbama pristupaju potpuno slobodno, ne obazirući se na uvriježene strukture, obrasce i pravila za koja su naivno vjerovali da više nikad neće vrijediti.

Iz tog razloga nije im se činilo nimalo čudnim započeti stvar s tridesetak sekundi tišine („Moscow Nights“) ili prepustiti bubnjevima Antona Fiera da, kao u prvoj polovici opičene „Raised Eyebrows“, zamijene uloge s gitarama i sviraju glavnu melodiju pjesme. U „Loveless Love“, još jednom neprijepornom vrhuncu ‘ludih ritmova’, bubanj je ustuknuo pred kastanjetama, dok su ga u obradi Lennon/McCartneyjeve „Everybody’s Got Something To Hide (Except Me and My Monkey)“ izbacili u cijelosti i nadomjestili zvucima različitih zvona i, vjerovali ili ne, vješalica za kapute. Činele su bile zabranjene, jer su Million i Mercer zaključili da njihove frekvencije previše kolidiraju s gitarama, no Fier je zato s ostatkom ‘drumkita’ mogao raditi što god hoće, pa čak i ubaciti malo Morseove abecede i poručiti „Not Tired Yet“ svojim tom-tomovima.

Prije nego što su ušli u studio, The Feelies su odsvirali veliki broj koncerata i postali miljenici njujorške kritike koja ih sve do današnjih dana naziva najboljim underground bendom u Americi. Nastupi u legendarnim klubovima CBGB i Max’s Kansas City nisu ih, međutim, pretjerano fascinirali pa su se često žalili novinarima da ih putovanje od Haledona do New Yorka strašno umara. To im je, kao i činjenica da u to vrijeme, a ni kasnije, nije bilo sastava koji su zvučali pretjerano nalik Feeliesima, poprilično otežalo dobivanje diskografskog ugovora u Americi, zbog čega je „Crazy Rhythms“ u konačnici objavljen tisućama kilometara dalje, za londonski Stiff Records. Kompletan rad na albumu trajao je samo četiri tjedna jer su na snimanje stigli s devet pjesama aranžiranih i razrađenih do najsitnijeg detalja, zbog čega je bilo logično da materijal sami i produciraju.

Ploču otvara „The Boy with the Perpetual Nervousness“, poslije koje slušatelju postaje kristalno jasno da ga čeka nešto posebno, nešto što čak i najnaslušaniji susreću svega nekoliko puta u životu. Fierove plemenske ritmove zapljuskivali su valovi gitara, prepuni kratkih instrumentalnih dionica u kojima su se atonalni droneovi Velveta borili s jangle-popom i nasljeđem Roberta Frippa s Bowiejevih berlinskih izdanja, a neurotični Mercerov vokal vješto prikrivao činjenicu da bi, u rukama nekog drugoga, ova pjesma imala izniman komercijalni potencijal. „Fa Cé-La“, „Loveless Love“, „Original Love“ i „Moscow Nights“ također su se mogle pohvaliti razigranim, izrazito zaraznim melodijama i gotovo Beatlesovskim pratećim vokalima, ali su ih od statusa potencijalnog hita trajno odvojile čudne, povremeno i bizarne perkusije te međuigre gitara koje su često završavale i na teritoriju soničnih eksperimenata jednih Pere Ubu, kojima se Fier nekoliko godina kasnije i pridružio, ili najradikalnijih glazbenih izleta Televisiona i Talking Headsa. Sve to na još višu su razinu podigli u dvije najduže skladbe na albumu, punkerski brzoj „Forces At Work“, u kojoj solo zvuči kao da je odsviran bušilicom, i naslovnoj stvari koja povicima ‘Crazy Feelies’ i odjavljuje čitavu priču.

Što se tekstova tiče, Mercer i Million nisu bili tipični predstavnici ‘geek rocka’ – umjesto uobičajenih jadikovki o tome kako ništa ne mogu zbariti ili kako ih na meti imaju lokalni štemeri, stihovi su otključavali vrata nekog tajnog, samo njima poznatog svijeta, svijeta koji će vam se postepeno otkrivati svaki puta kada pritisnete ‘play’.

Nažalost, u trenutku izlaska „Crazy Rhythms“ bio je previše avangardan i širem publikumu jednostavno nerazumljiv, što nisu uspjeli promijeniti ni univerzalni hvalospjevi kritike. Anton i basist Keith DeNunzio ubrzo su i napustili bend, a liderski dvojac nastavio je rad s drugim muzičarima i pod drugim imenima (The Trypes, Yung Wu, The Willies). Narednih godina, pojavio se čitav niz sastava koje ovih devet pjesama nikada neće prestati inspirirati, između ostalih Yo La Tengo, Weezer i posebno R.E.M., čiji je Peter Buck redovno isticao utjecaj Feeliesa na zvuk svog benda i način na koji svira gitaru. Zajedno s Mercerom i Millionom, Buck je šest godina kasnije producirao njihov drugi album „The Good Earth“ kojem se mogao prigovoriti jedino izostanak onog kreativnog ludila koje je krasilo prvijenac.

Do 1991. su izbacili još dvije vrlo solidne ploče („Only Life“, „Time For a Witness“), nakon čega je uslijedio dva desetljeća dugi hiatus. U zadnjih desetak godina javljali su se tek povremeno, bilo studijskim izdanjima („Here Before“ i „In Between“) ili na brzinu dogovorenim i najavljivanim koncertima, najčešće u New Jerseyu, New Yorku ili na festivalima poput All Tomorrow’s Parties na kojem su svojedobno odsvirali i čitav „Crazy Rhythms“. U reportovima i recenzijama svega navedenog zaključak je uvijek bio isti – i dalje su najbolji underground bend u Americi.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X