Distopijski roman Margaret Atwood ‘The Handmaid’s Tale’ (Sluškinjina priča) iz 1985. godine ove je godine dobio svoju serijsku ekranizaciju. Scenarij ove fantastične adaptacije uz autoricu potpisuje Bruce Miller, scenarist i producent koji se nakon niza posve nevažnih televizijskih sadržaja za razbibrigu odvažio napraviti snažnu feminističku seriju, upisao se ovim potezom među najvažnije autore današnjice. Jer, ‘Sluškinjina priča’ nije samo vrhunski adaptirana, režirana, snimljena i odglumljena serija, ona predstavlja i značajan prilog jednoj od najvažnijih globalnih društvenih rasprava današnjice.
Priča je smještena na teritorij nekadašnje Amerike, u neku blisku budućnost u kojoj uslijed ekoloških katastrofa dolazi do posvemašnjeg porasta neplodnosti i drastičnog smanjivanja nataliteta, što je potaknulo jačanje radikalnog fundamentalističkog konzervativizma koji propagira povratak starim kršćanskim vrijednostima, onima iz Starog zavjeta, u stratifikacijsko društvo u kojem se točno zna kome je gdje mjesto. Ustrojava se novi društveni poredak, represivna teokratska diktatura Gilead u kojoj se nasilno briše sjećanje na dojučerašnji život i slobode koje su se uživale u demokraciji na koju su Amerikanci uvijek bili posebno ponosni, hvastajući se njome kao da je u pitanju njihova vlastita invencija i nasilno je implementirajući po svijetu.
Te se “prave vrijednosti” u praksi svode na represiju žene, koje se smatra suodgovornima za stanje u kojem se svijet našao, jer je Žena, uživajući pravo na izbor, kontracepcijom i pobačajima doprinjela društvenoj neplodnosti, pa je u Gileadu reducirana na inkubator bez ikakvih prava, pa čak ni pravo na vlastito ime, a kamoli na obrazovanje ili zabavu. Priču pratimo kroz fokalni lik sluškinje Offred (Elisabeth Moss), no to nije njezino ime, već njezin žig. Ona je tek jedna od brojnih djevojaka koje su odslužile u toj kući i zvale se istovjetno, po njezinom vlasniku, Of-Fred; ona je Fredova, ona je njegovo vlasništvo jednako kao i ta kuća, a tu je da služi svojoj svrsi – prokreiranju umjesto njegove neplodne supruge.
Offred mu je na raspolaganju svakoga mjeseca u plodne dane, kada se nakon temeljitog čišćenja tijela obavlja ceremonija začeća. Ceremonija je svečani ritual u kojem sudjeluje cijelo kućanstvo; prije početka tog bizarnog postupka bez trunke emocije svi se mole za uspjeh oplođivanja, a potom u morbidnoj inačici seksa sudjeluje i Zapovjednikova supruga kojoj sluškinja leži u krilu dok on rutinski obavlja funkciju oprašivanja. Ceremonija je silovanje, sistemsko i sistematsko. Kako se mora ponašati pri činu silovanja, djevojke uče Tetke u sjemeništu u koje su dovedene prisilno. Tamo im Tetka Lydia (Ann Dowd) nimalno suptilno pere mozak o važnosti njihove uloge za održanje naroda, pa i čovječanstva, a u slučaju otpora ne preže ni od sakaćenja ili mlaćenja električnim štapom za stoku. Sredstvo kontrole je strah, strah koji oduzima dostojanstvo, mogućnost djelovanja, otpora, strah koji im izbija dah iz pluća i paralizira ih.
Taj nestvarni poremećeni univerzum užasava još i više kad Offred u naraciju uključi i svoje reminiscencije na život prije Gileada. Saznajemo sve o njezinu životu prije otmice, o tome kako se zvala June, kako je radila kao književna urednica, imala supruga i kćer od kojih su je nasilno odvojili, kako je živjela normalan život mlade moderne žene koji je uključivao i obrazovanje i zabavu i slobodu da živi onako kako to ona želi. Ono što posebno zapanjuje, lakoća je kojom je objašnjen način kojm su se otvorila vrata teokratskom teroru. Sve je potpuno plauzibilno i lako je povjerovati da bi se moglo dogoditi i u recentnom trenutku: prvo je ukinut Kongres, potom su tobože islamski teroristi izvršili atentat na predsjednika, te je naposljetku suspendiran i američki Ustav, dokument koji je oduvijek bio temelj same opstojnosti SAD-a i u koji se nisu usuđivali zadirati još od vremena famoznih Founding Fathers. Teren je bio pripremljen, a potom je sve teklo glatko: Amerika se svela na dvije zvjezdice na zastavi i doslovno su se preko noći promijenili zakoni o pravu žena na rad i ekonomsku samostalnost, uvela se zabrana pobačaja, homoseksualnost se okvalificirala tzv. spolnom izdajom koja se kažnjavala progonstvom i ropskim radom do smrti. Žene se podijelilo na plodne i neplodne, uvedene su uniforme u bojama koje već na prvi pogled odaju njezinu stalešku pripadnost. Muškarci su se također podijelili, a masovno ih se regrutiralo u paravojsku zaduženu za održavanje reda, ili u špijune kojima je zadatak iz prikrajka paziti da sluškinje ne prekrše zakon i ne počnu govoriti o prošlosti, ili planirati bijeg i budućnost.
Ljudi su u svojim domovima u šoku gledali vijesti koje su izgledale nestvarno kao da se događaju negdje daleko ili u nekoj drugoj dimenziji, i potpuno nesposobni za bilo kakvu akciju čekali da to ludilo prođe, na isti način na koji danas probavljamo sve sumanute i jezive vijesti koje se događaju diljem planete, ili pak na ulicama našega grada. No, kako to obično biva, stvari ne prolaze same od sebe već imaju tendenciju eskaliranja, ako ih se pusti da bujaju, pa prečesto reagiramo tek kad je već prekasno. Slobode i ljudska prava krvavo izborena kroz povijest svakom se novom generacijom shvaćaju sve više olako, uzimaju se zdravo za gotovo kao da je njihovo postojanje neka unverzalna i svevremenska datost. Zaboravlja se kako su ljudi već jednom prošli kroz ovaj mukotrpni proces emancipacije i u njemu gubili živote, zaboravlja se da ta bitka još uvijek traje, pa ih se konzumira istom onom lakoćom kojom se neke društvene grupe i pojedinci bore za njihovo dokidanje.
U patrijarhalom i mizoginom Gileadu žene su svakako najveće žrtve, no nisu i jedine. To je društvo u kojemu naprosto ne postoje sretni ljudi, bez obzira na spol i na ulogu koju imaju u održanju tog nakaradnog društvenog ustroja u kojem je sve ljudsko zatrto, gdje su emocije duboko potisnute, a sjećanje zabranjeno jednako kao i strast. Sve je podređeno okončanju bijele kuge koja se sve više širi cijelom planetom i prijeti izumiranju vrste, a najveći paradoks leži u činjenici što je takvo duboko dehumanizirano društvo lišeno erosa i prepuno trauma već samim svojom inherentnim fašizmom najveća prepreka opstojnosti čovječanstva kojeg tobože želi spasiti.
Gospodarica Offredinog kućanstva Serena Joy (Yvonne Strahovski), također obrazovana mlada žena koja je u svom prošlom životu bila jedna od glavnih ideologinja i borkinja protiv ženskih prava, i sama pati. Ona sudjeluje u procesu oplodnje, iz mjeseca u mjesec gleda kako joj suprug siluje sluškinju i moli se Bogu da se to okonča i da ova zanese, kako bi pri porodu i sama u Ceremoniji rađanja, tom najvećem društvenom događaju, hinila trudove skupa sa svojim surogatom i naposlijetku dobila na dar tuđe dijete. Ona pati i zato što ne smije više pokazivati emocije prema svom suprugu, što ne smiju imati seksualne odnose (jer ta se prljava rabota, naravno, smije upražnjavati isključivo u svrhu prokreiranja i produženja vrste), pati što ne može sudjelovati u donošenju odluka u društvu čijem je nastanku i sama doprinjela pišući knjige o tome gdje je ženi mjesto. Paralela s nekim ideologinjama iz stvarnog života koje se posljednjih godina ostrašćeno bore za hrvatski Gilead, ili pak poljski i mađarski, zastrašujuće bode oči.
Te se ostrašćene žene agresivno bore protiv vlastitih prava posve nesvjesne krajnjih reperkusija zagovaranja nametanja pro-life ideologije pod svaku cijenu, koja bi mogla završiti upravo ovakvim oblikom fundamentalističkog patrijarhata kakav je opisan u romanu i seriji “The Handmaid’s Tale”, pa dobronamjernom filantropu gotovo dođe da im na kućni prag odnese sprženu seriju na DVD-u ili im e-mailom pošalje link na torrent.
Vizualni aspekti serije, kamera, režija i fotografija, toliko dojmljivo oslikavaju ovu turobnu i uznemirujuću priču, pa čak i oni koji su roman čitali tvrde da su gledajući seriju iskusili razinu nelagode koja se rijetko može osjetiti posredstvom nekog dramskog djela. Čak ni horori, dizajnirani da plaše i uznemiruju, nisu toliko uznemirujući i ne bude tako visceralne reakcije kao ova priča, a razlog tome zasigurno leži upravo u činjenici što je danas gotovo aktualnija nego u vrijeme nastanka romana.
Ipak, premda djeluje zastrašujuće prijeteći, možda najjezivija stvar ove priče ne leži u činjenici što su se dolaskom Trumpa i nekim njegovim postupcima u posljednje vrijeme (poput onog ukidanja amandmana Thomasa Jeffersona o sekularnosti političkih aktera), otvaraju vrata manijacima koji imaju viziju i resurse svoj svjetonazor nametnuti svima i vratiti civilizaciju u medievalno doba. Ono što zaista ježi jest što autorica romana Margaret Atwood tvrdi kako je čitav taj distopični univerzum satkala od stvarnih događaja koji su se u tom trenutku događali ženama na nekom dijelu planete. Svo to tisućljetno žensko zatiranje koje je zapadna civilizacija u posljednjih stotinjak godina malo olabavila, još uvijek se negdje događa jednakom žestinom i okrutnošću kakvom se događalo u srednjem vijeku i u doba inkvizicije. Žene se i danas maltretira, mlati, siluje, sakati, brani im se pravo na rad, na ekonomsku samostalnost, na obrazovanje, brani im se da čitaju, da voze aute, da zadrže svoje prezime, da slobodno raspolažu vlastitim tijelom i životom, ubija ih se. I ne, to se nažalost ne događa negdje drugdje, u nekim zatucanim dijelovima svijeta, daleko od naših pogleda. Događa se točno pred našim nosevima, možda u stanu iznad našega, možda upravo u trenutku dok ovo čitate.
“Sluškinjina priča” nije samo feminističko zagovaranje ženskih prava, ona je i snažan društveni komentar na posljedice opće dehumanizacije koja nam se događa pred očima u ovom otuđenom visokotehnološkom vremenu, kao i upozorenje na ono što bi se moglo dogoditi kada bi se zakon stavio iznad ljubavi. Ona plaši, upozorava i podsjeća na to koliko je sloboda krhka biljčica, ona je uputstvo za njezino zalijevanje, ali istovremeno i priručnik za snalaženje u fundamentalističkom svijetu u koji samo već zakoračili raznim “hodovima” čiji sudionici deklarativno brinu za život, a zapravo ga preziru. Kao što reče pjesnik, sloboda nije božje sjeme pa da ti ga netko da. Sloboda je žena.
Hulu produkcija ispravno je naslutila kako je ovaj historijski momentum ključan trenutak za osvještavanje i buđenje, a time ujedno dokazala kako su televizijske serije postale jedna od najvažnijih platformi za društvenu kritiku i društvenu raspravu. Ovo je trenutno najbolja i najvažnija serija na televiziji i zato bi ju, bez pretjerivanja, apsolutno cijelo čovječanstvo trebalo pogledati i to odmah, istoga časa. Prije no što bude prekasno pa nam serije i romani više ne budu dostupni, a po svijetu se budemo kretali u uniformama papagajski ponavljajući frazu “Under his eye”.
Ocjena: 10/10
(Hulu Production, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
