‘Thrashing Thru the Passion’ je solidna, dobra ploča koja će učiniti da The Hold Steady nastavi kao bend i kao brend, ona će dati nadu čudnovatim marginalcima da će možda biti nekad opjevani…
Pet godina je prošlo između albuma „Teeth Dreams“ i „Thrashing Thru the Passion“ grupe The Hold Steady. U odnosu na npr.: Tool, veseljaci iz The Hold Steady su hiperaktivni udarnici koji ne znaju za odmor.
„Me and my friends are like the drums on „Lust For Life““, pjevao je još davno 2008., asocirajući na neku drugu situaciju, no ovdje, u ovom kontekstu, kreativni nemir pjevača i glavnog autora Craiga Finna je prisutan – iako je pet godina razmak između dva albuma grupa dovoljno velik jaz da se zapitamo što ti ljudi rade u životu, u međuvremenu se Finn raspištoljio s čak tri solo albuma, od kojih je posljednji, „I Need a New War“ izdan ranije ove godine. Razlike između ova dva albuma su evidentne, iako ih spaja autorski nerv i Craigov glas. Na ovom je albumu mnogo više muzičke interakcije, dionice su nepredvidljivije, a zvuk puniji i jači, više je gitara, dok je Finnovo solo putovanje bazirano na stilski šarolikijoj zvučnoj slici, s upadljivim izbjegavanjem teških riffova i obilja gitarističkih dionica.
Craig Finn i na ovom albumu priča čudnovate priče o ne tako glamuroznoj Americi. Muzika je i dalje dobra, a grupa nikad veća, pri čemu ne govorim o popularnosti, stadionskim turnejama i suludim financijskim iznosima, nego o broju članova benda. „Trashing Thru the Passion“ je izveo sastav koji je od kvinteta postao sekstet (po prvi put u svojoj historiji), jer se u grupu vratio „brko“, klavijaturist Franz Nicolay.
Njegovo, uvjetno rečeno, sviranje „na rubu raspada“ je uvijek bilo dodatan začin grupe, zvučni saveznik svim onim dramatskim prevratima koje je Finn prezentirao u svojim pjesmama. To su dionice koje na prvu ruku zvuče kao da nemaju veze s pjesmom, no itekako odgovaraju uz melodije i stihove. Muzika i dalje zvuči kao da je komponirana na roštiljadama uz pokoju pivu previše, pri čemu se gitare sviraju kao sjekire, riffove „režu“, no to nije iznenađenje ako se uzme u obzir da Craig Finn voli Replacementse, kojima su razbarušenost i žestina osnovne karakteristike u ličnom opisu. Kao tekstopisac, Craig voli „malog čovjeka“ koji uz hrpu dobrih namjera završi svugdje, samo ne tamo gdje je planirao. A Finn dogodovštine „malih ljudi“ više brblja poput babe tračare nego što pjeva i zvuči dojmljivo, no to nije nova vijest.
„Blacout Sam“ je centralna pjesma na albumu i demonstrira snagu sastava i autorsku formu Craiga Finna. Čovjek je na Bandcamp stranici The Hold Steady skromno napisao kako vjeruje da radi nešto od svoje najbolje muzike i nije u krivu. „Thrashing Thru the Passion“ je solidna, dobra ploča koja će učiniti da The Hold Steady nastavi kao bend i kao brend, ona će dati nadu čudnovatim marginalcima da će možda biti nekad opjevani, nekoliko će pjesama završiti u koncertnim set-listama koje slijede, no „Boys and Girls in America“ iz 2006. će ostati sidro za koje će se loviti namjernici željni slušanja Finna i ove fine grupe.
Ocjena: 7/10
(Frenchkiss, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
