Ne znam koliko je prethodni, na izmaku godine objavljeni četverostruki box-set s ranim albumima pomogao izvlačenju oxfordskih Jazz Butchera iz zaborava i (polu)anonimnosti, no taj hvalevrijedan pothvat Fire Recordsa upravo je nastavljen još superiornijim glazbenim iskopinama.
“The Violent Years” tako na jednom mjestu okuplja albume snimljene u razdoblju od 1988. do 1991. godine za Creation Alana McGeeja, etiketu kao stvorenu za pop ekscentrike poput Pata Fisha.
Samim time, još teže je shvatiti kako je moguće da “Fishcotheque”, “Big Planet Scary Planet”, “Cult of The Basement” i “Condition Blue” nisu pretvorili “mesare” u jedan od najuspješnijih britanskih gitarističkih bendova i predvodnike tadašnje indie revolucije, rame uz rame sa Stone Rosesima ili The Charlatansima.
U kakvom se skladateljskom naletu Fish nalazio tih dana savršeno demonstrira činjenica da je četiri ovako dobre ploče napisao i objavio u samo tri godine, pri čemu je 1990. stigao doživjeti i blaži živčani slom. Psihički problemi odrazili su se na pjesme utkane u “Condition Blue”, možda i najortodoksnije izdanje njegove karijere, no ublažavanje kreativnog ludila primjetno je na čitavoj ovoj kompilaciji. Tu tvrdnju u slučaju Jazz Butchera treba, dakako, shvatiti uvjetno pošto će vas svako malo iznenaditi sumanutim Talking Headsovskim rapom o piletini (“The Best Way”), Afrobeat utjecajima u pjesmi o engleskom selu ili doo wap zajebancijom “Nightmare Being” u čije je stihove uspio ubaciti i Richarda Nixona.
Fascinacija kabaretom, rockabillyjem i countryjem također ga nije napustila, kao ni pomaknuta lirika i opsesivna želja za rušenjem svih postojećih žanrovskih ograda. U “The Basement”, instrumentalu koji otvara “Cult of the Basement”, gitara tako vuče na Shadowse, linija na klavijaturama zvuči poput nečega iz francuskog filma šezdesetih, a preko svega toga samplirani su glasovi nalik onima iz filmova i TV-reklama. Isti gitarski motiv na sljedećem je albumu pretvorio u uvod predivne “Girl Go”, nakon koje pak dolazi “Turtle Bait”, kaotični spoj free-jazz saksofona, funka i gotovo Bondovske glavne teme.
Iza maske ekscentrika skrivao se i nevjerojatno darovit skladatelj, što potvrđuje niz laganijih pjesmama kao što su duboko ispovjedna “Sister Death” u kojoj “preklinje smrt da ga izvuče odavde”, klavirska balada “The Onion Field”, “Girls Say Yes” ili “Susie”. Vrhunac meditativnijeg dijela njegove pjesmarice ipak dolazi u “Still and All” s “Condition Blue”, tihog dezorijentirajućeg jecaja praćenog gudačima i nizom lijepih dionica saksofonista Alexa Greena.
Formu su zadržali i u bržim stvarima tipa “Mr. Odd”, Smithsovske “Chickentown” i romatičnog power popa “Get It Wrong”, a produkcija, česta rak-rana Patovih albuma iz osamdesetih, podignuta je na više nego zadovoljavajuću razinu naizmjenično se oslanjajući na indie, europsku pop tradiciju te garažne i rockabilly sastave s druge strane Atlantika.
U odnosu na prethodni box-set, na “The Violent Years” od stare je ekipe preostao samo Fish, no čak je i opaki gitarist Max Elder dobio dostojnu zamjenu u Kizzyju O’Callaghanu, a među gostujućim suradnicima na ovim su se pločama našli Pete Astor iz Weather Prophetsa, bučni psihodeličar Spacemena 3 Sonic Boom i Alex Lee iz The Blue Aeroplanes, benda s kojima su na počecima često dijelili pozornicu.
Slušajući spomenute pjesme, zaista je nevjerojatno da The Jazz Butcher nikad nisu prerasli status kritičarskih miljenika s premalo publike. Možda vrijeme Pata Fisha konačno dolazi – svi znamo koliko glazbeni svijet voli nostalgiju, posebno kada joj pridodamo i onu vječno inspirativnu priču o genijalnim gubitnicima.
Ocjena: 10/10
(Fire Records, 2018.)
Saznajte više: The Jazz Butcher ‘The Wasted Years’ – savršeni marginalci britanskog indie rocka