The Jazz Butcher ‘The Wasted Years’ – savršeni marginalci britanskog indie rocka

Britanska glazbena scena nikada nije oskudijevala savršenim marginalcima, iznimno talentiranim frikovima koji, iz teško dokučivih razloga, nikada nisu uspjeli preskočiti razinu kulta. Jedan od takvih svakako je i Pat Fish, gitarist, pjevač i glavni autor oxfordske indie skupine The Jazz Butcher čiju karijeru serijom bogato opremljenih reizdanja upravo pokušava ponovno pokrenuti londonski Fire Records.

  • 1
    Share
The Jazz Butcher ‘The Wasted Years’

Četverostruki box-set „The Wasted Years“ tako iz naftalina izvlači i od zaborava pokušava spasiti prva četiri albuma grupe, počevši od lo-fi debija „Bath Of Bacon“ iz 1983. do jednog od njihovih najboljih i najzrelijih ostvarenja, tri godine mlađeg „Distressed Gentlefolk“.

Preslušavajući ove pjesme s vremenskim odmakom od tridesetak godina, prvo što ćete primijetiti jest gotovo nestvarno široka paleta žanrova koje su Butcheri ugurali u ovaj „poker asova“. Potreba da spoje nespojivo i pokušaju doslovno sve u konačnici je bila možda i glavni razlog zbog kojeg nikada nisu dobili ono što zaslužuju pa ćete, primjerice, na njihovoj trećoj ploči „Sex and Travel“ pronaći „Holiday“, pjesmu čiji je hitoidni potencijal uništilo odbacivanje bubnjeva u korist pisaće mašine kao jedinog oblika perkusije.

Ali, krenimo po redu – prvijenac „Bath Of Bacon“ svojom je ekscentričnošću stršao čak i u „everything goes“ danima post-punka. Zvukom i produkcijom bliži kolekciji demo snimaka, album je sadržavao sve od francuskog kabareta i Django Reinhardta („La Mer“) preko akustičnog rocka („Poisoned By Food“, naslovna) i minimalističkog jazza („Gloop Jiving“, „The Jazz Butcher Theme“) do mračnog indieja („Zombie Love“) nalik radovima Bauhausa čiji je David J nedugo kasnije i postao članom benda. Iako Fish spada među tekstopisce s izuzetnim darom za pomaknuti storytelling i okom za detalje, stihovi na „Baconu“ bili su bliži tinejdžerskim fascinacijama Adriana Molea nego nečem što ste tih dana mogli naći na top-listama, pa su tako u glavnim ulogama nerijetko i mačići („Love Kittens“) ili zlatne ribice djevojaka o kojima sanjari, ali im se to nikada neće usuditi priznati. Usprkos nekolicini iznimnih pjesama, „Bath Of Bacon“ ipak je bio tek priprema za velike stvari, točnije albume „Scandal in Bohemia“ i spomenuti „Sex and Travel“.

Prvi otvara „Southern Mark Smith“, inteligentna i duhovita posveta pjevaču The Falla u kojoj Pat pjeva kako bi, dok ostatak svijeta sanjari o vilama s bazenom i putovanjima u svemir, on puno radije bio „južnjački Mark Smith“. Uz znatno veći budžet i pravi studio za snimanje, The Jazz Butcher su pokazali što sve mogu i znaju, posebno u „Real Men“, pjesmi kakve su tih dana pisali Talking Headsi, opičenom bebopu „I Need Meat“, 50’s laganici „Soul Happy Hour“ i indie-popu „Girlfriend“, sa zvonjavom gitara u tradiciji The Smithsa i gorko-slatkim stihovima o zaljubljivanju u curu svog najboljeg prijatelja. Tu je i „Marnie“, kompleksan spoj mjuzikla, funka i disca, bučni acid-rock „Caroline Wheeler’s Birthday Present“, ali i skladbe koje vrijeme baš nije mazilo, ponajprije završna folk koračnica „My Desert“ i pomalo infantilna „Mind Like a Playgroup“.

„Sex and Travel“ iz 1985. godine donio je još više ekscentričnosti, ali i pravih, velikih pjesama poput darkerske balade „Walk With the Devil“ i guitar popa „Big Saturday“, kao i novih, vrlo uspješnih primjera istraživanja američke glazbene baštine, preciznije country rockabillyja u „Red Pets“ ili doo wapa u uvodu sumanute „President Reagan’s Brithday Present“. Osim pisaće mašine, „Holiday“ je sadržavala i Jarvis Cockerovske opise avantura „engleskog džentlmena na odmoru u inozemstvu“ pa je jedina zamjerka „seksu i putovanju“ njegovo prekratko trajanje (manje od pola sata).

„Distressed Gentlefolk“, zadnja ploča koju su objavili za nezavisnu etiketu Glass, poznatu i po klasičnim albumima utjecajnih Spacemen 3, njihovo je najnormalnije i najfokusiranije ostvarenje te zasigurno najimpresivnija zbirka riffova, rastavljenih akorda i sola Patovog dugovječnog suradnika, gitarista Maxa Eldera. Skiffle, rockabilly, country i folk nastavili su se miješati s popularnim indie rock i C86 scenama toga vremena, a koliko je Fish u kratkom roku autorski sazrio pokazale su „New World“, koja zvuči kao da Edwyn Collins izvodi temu iz nekog prastarog holivudskog filma, kaubojska „Buffalo Shame“ i njegove ubjedljivo najtužnije balade „Angels“ i „Still in the Kitchen“ s uznemirujuće rezigniranim stihovima „Be lonely, you’re already all alone anyway“.

Krajem osamdesetih, The Jazz Butcher potpisali su za najvažniju indie izdavačku kuću u Britaniji, legendarni Creation, nakon čega se stvarno činilo da je došlo njihovih pet minuta. Nažalost, šef Creationa Alan McGee narednih se godina u potpunosti fokusirao na jače izvođače sa svojeg „rostera“, ponajprije Oasis, My Bloody Valentine, Primal Scream i Teenage Funclub, dok su Pat Fish i ekipa ponovno ostali po strani, unatoč seriji zaista dobrih albuma tipa „Big Planet Scary Planet“ i „Waiting for the Love Bus“. Ti albumi u ožujku će se naći na drugom box-setu „The Violent Years“ pa se zaista nadam kako će Pata Fisha konačno upoznati i malo šira publika. Ako se to i ne dogodi, nema veze, on je i tako oduvijek samo želio biti južnjački Mark Smith.

Ocjena: 9/10

(Fire Records, 2018.)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X