Paralelna biografija trojice pionira jazza koji su se probili kroz rasnu diskriminaciju amerike u prvoj poolovici prošlog stoljeća, pritom stvarajući glazbu koja živi i dira srca i dan danas.
Nedavno smo pisali o “3 Shades of Blue” Jamesa Kaplana, trostrukoj biografiji velikana jazza – Milesa Davisa, Johna Coltranea i Billa Evansa – kojoj je u središtu bla kruna njihove zajedničke suradnje, remek-djelo “Kind of Blue”. Nakon spomenute knjige vrlo brzo izašla je još jedno djelo naoko slične tematike, ali koja seže dalje u prošlost, “The Jazzmen” novinara Larryja Tyea, koja također služi kao životopis trojice velikana jazza – Dukea Ellingtona, Louisa Armstronga i Counta Basieja – ali u konačnici prilično drugačije izvedeno od spomenute Kaplanove knjige.
“The Jazzmen”, podnaslovljena “How Duke Ellington, Louis Armstrong and Count Basie Transformed America”, vraća nas u formativne dane jazza i njegovih prvih megazvijezda iz podnaslova, ali za razliku od standardnih glazbenih biografija uglavnom odbacuje tipični linearni slijed prepričavanja njihovih života, već njihove sličnosti i razlike predstavlja u zasebno organiziranim poglavljima o elementima njihovih sudbina i karijera koje su im bili zajednički.
Tye tako svoj narativ veže za opće i očekivane teme kao što su djetinjstvo, prve gaže, odnosi s obitelji, ženama, ljjubavnicama, menadžerima (često mutnim tipovima i gangsterima) i slično, do parafernalija kao što su prehrambene navike, zdravlje i, primjerice, odnos prema novcu. U svakom od tih poglavlja, svaki od trojice subjekata pokriven je jednom trećinom teksta, a u slučajevima kad su teme manje zanivljive, čitatelj može poželjeti da se autor u knjizi više bavi glazbom koja ih je proslavila umjesto manje bitnim crticama.
Velik dio knjige odnosi se na ono istaknuto u njezinom podnaslovu, a to je način na koji su u u prvoj polovici stoljeća ova trojica promijenili Ameriku, pri čemu se uglavnom misli na to da su crnačku glazbu i kulturu približili bijeloj publici i na taj način djelovali i na desegregaciju koja će nastupiti kasnije. To, naravno nije prošlo lako, pa je Louis Armstrong naširoko od crne publike proglašavan “Ujakom Tomom” zbog persone, nekih pjesama (poput njegove rane zaštitne pjesme “When It’s Sleepy Time Down South”) a kasnije i filmskh uloga, koja su upućivale na karikaturu crnca koja je prihvatljiva bijelcima, no činjenica je da je on bio jedan od prvih crnih muzičara kojemu je takav proboj uopće i uspio i da je otvaranje vrata drugima došlo s određenom cijenom koju ni njemu samome ponekad nije bilo lako platiti.
Ništa manje kontradiktoran, ili ako ćemo preciznije, slojevit, nije bio ni Edward Ellington koji si je još u djetinjstvu nakalemio aristokratski nadimak “Duke”, a koji je za razliku od “ponizne” Satchmove persone uzgojio uzvišenu, plemićku figuru koja mu je suprotnim putem otvorila vrata u razdoblju Jima Crowa i agresivnog rasizma u Sjedinjenim Državama. Count Basie, pak, premda nosi uzvišeni nadimak kao i Ellington, često se nalazi između dviju krajnosti svojih suvremenika i, kao i u povijesti, djelomično ostaje u njihovoj sjeni, ali to je vjerojatno zato što mu je takav put i inače odgovarao, budući da mu je bilo bitnije da svira i namiri svoj orkestar nego da “talasa”.
“The Jazzmen” piše o svojim subjektima s poštovanjem, ali je daleko od hagiografije. Naime, Tye spremno govori i o slabostima svojih protagonista, pa tako spominje Armstrongovo nasilno ponašanje prema svojim prvim suprugama koje, koliko je god plod mizoginog vremena i okruženja u kojemu je živio, ne može biti otpisano kao razumljivo ili napola prihvatljivo. Sva trojica bili su nepopravljivi serijski preljubnici, Duke usto i hipohondrični snob, Basie ovisnik o kocki koja ga je gotovo stajala karijere.
Zanimljivo je da su sva trojica imali hitove u kasnoj fazi karijere koji su im učvrstili status legendi, a Tye se posebno bavi i njihovim različitim djelovanjem u razdoblju Pokreta za građanska prava s kojim su na ovaj ili onaj način bili povezani. Autor će narative poznate iz autobiografija i biografija svakog od pojedinih džezera začiniti s dovoljno anegdota skupljenih u brojnim razgovorima (njih čak 250) s članovima obitelji i rijetkim preživjelim svjedocima vremena, što će na koncu “The Jazzmen” učiniti knjigom koja se lako čita i uvijek nalazi načine da iznenadi.
Ipak, u izbjegavanju tradicionalnog pristupa biografiji, nemoguće je ne osjetiti da ovoj knjizi nedostaje diskografskih podataka, kao i opisa same glazbe koju su svirali. Naime, pjesme koje se spominju u više od jedne rečenice moguće je nabrojati na prste. Ellingtonova “Take The A-Train”, Basiejeva “One O’Clock Jump” i Satchmova spomenuta “Sleepytime”, te kasnije “Hello, Dolly” i “What a Wonderful World” uglavnom su jedini soundtrack koji ćete upamtiti kad dovršite knjigu iz koje je jasno da su njezini junaci iza sebe ostavili mnogo, mnogo više i da je upravo to ključni razlog zašto ih se i danas pamti i zašto bi se o njima još trebala pisati knjige.
(Mariner Books, 394 stranice, meki uvez, prvo izdanje – svibanj 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
