Četrdeset godina nakon osnutka Jim i William Reid i njihov The Jesus and Mary Chain po prvi puta su (nakon tri ljubljanska gostovanja) došli i u našu zemlju. Jezuš Marija!
Jedna od najiritantijih tropa mi je oduvijek bila ona u kojoj ljudi kažu da ništa u svome životu ne bi mijenjali jer su ih i njihove greške i pogrešne odluke stvorile osobom kakva danas jesu. To mi ne zvuči uvjerljivo, pogotovo zato što ja svaki dan pronađem nešto što bih promijenio, pa sam se tako i sinoć na koncertu škotskih alternativaca The Jesus and Mary Chain na njihovom premijernom nastupu u Hrvatskoj nakon četrdeset godina postojanja u zagrebačkoj Tvornici kulture domislio još jedne stvari koju bih promijenio: proveo bih više vremena slušajući The Jesus and Mary Chain.
Daleko od toga da su me sasvim zaobišli, njihov “Darklands” smatram jednim od onih albuma koji su gotovo bez greške, a prvijenac “Psychocandy” mi je još i draži, ali gledajući sad već ostarjelu braću Jima i Williama Reida na pozornici kako rade to što rade, žalim samo što ih nisam slušao više u onoj fazi mladosti kad se u bendove zaljubljuje. Prosječan posjetitelj njihovog sinoćnjeg koncerta jest nekih pet do deset godina stariji od mene, sad već možda prosijedi ili ćelavi pripadnik generacije X – kojoj osobno tek rubno pripadam; zapravo sam ono što se po novom naziva (i)ksenijalcem – jabučarske provenijencije, ali datum proizvodnje me nije inače sprječavao u tome da više slušam neke druge bendove iz tog doba. Ono što mi nedostaje jest proživljenost i srastanje s tim pjesmama koje navedeni prosječni posjetitelj ima za razliku od mene.
To srastanje mi nedostaje tim više što su sve te pjesme koje sviraju u Tvornici zapravo dobre. I ne samo one s dva spomenuta kultna klasika iz sredine osamdesetih. JAMC su jedan od rijetkih bendova koji se na scenu vratio nakon puna dva desetljeća pauze i imao što za reći. Možda (i ne samo možda) “Damage and Joy” i aktualni “Glasgow Eyes” nisu mogli doseći razinu njihovog ranijeg rada, ali nisu ni trebali. U pitanju su kolekcije više-manje solidnih pjesama u kojima bend ne pokušava samo oživjeti stari zvuk i posljedično slavu, već se počesto hrabro odmiče od utabane staze, čak i kad im to ide na štetu.
To treba cijeniti, iako je jasno da je bend dosta davno svoje najbolje dane ostavio iza sebe i da njihova energija danas sigurno nije nešto što je nekad bila. Možda bi netko mogao reći gledajući ih na pozornici da djeluju kao da većinu toga samo odrađuju i da im srca jednostavno više nisu u tome, pa sad ne znam bi li mi moja priželjkivana veća proživljenost njihovih pjesama ublažila taj dojam ili bi mi još više smetalo to što ih sada izvode nekako mlako, kao da je u međuvremenu prošlo četrdeset dugih godina. Treba li se tome još čuditi? Nije izgovor, ali gledali smo neke druge bendove iz njihove ere koji su zvučali i mnogo umornije od JAMC.
Što se sviralo, pitate? Otvaraju s “jamcod”, jednim od singlova s novog albuma i već na početku je jasno da će se aktualni materijal lako nositi sa starim uspješnicama na setlisti kao što su “Head On” i “Happy When It Rains” koje slijede odmah iza nje. U još jednom “Automatic”/”Darklands” uparivanju uslijedit će i “Blues From a Gun” i još jedna kišna pjesma s drugog albuma, “Nine Million Rainy Days”. Prvijenac u prvom dijelu koncerta biva zastupljen samo s “In a Hole”, a drugu polovicu setliste zauzima novi materijal od kojih “Venal Joy” i “Chemical Animal” zvuče bolje nego turobna “Pure Poor” i “Girl 71” izvedena u duetu s Rachel Conte. Na polovicu tog bloka ugurana je još “Some Candy Talking”, a reakcija publike koju dobiva “Darklands” bit će nadmašena samo kad bis otvore s najvoljenijom pjesmom “Just Like Honey”.
Jim Reid ne komunicira mnogo s posjetiteljima, ali kad im se obraća svojim šarmantnim škotskim naglaskom, djeluje nekako skromno najavljujući “neke pjesme koje znamo, a neke koje možda i ne” ili pak žaleći se na vrućinu kao i svaki drugi izvođač koji je u prethodna dva mjeseca nastupio u Zagrebu. Odlučio sam da je njegove neobične poze (koje djeluju kao da ga je netko polomio na nekoliko mjesta) najbolje gledati s galerije gdje ima više zraka i bolje se osjeti klimatizacijski uređaj nego u gužvi ispred pozornice. Što god tko govorio, miks zvuka tamo je bio odličan, pogotovo kad je u pitanju Williamova gitara sa svojim specifičnim tonom. Jedino ne bih volio biti fotograf na tom koncertu, budući da je osvjetljenje (pretpostavljam namjerno) bilo kao krojeno tako da ih se ne bi moglo uspješno uslikati.
Dok je svoj nastup završavala predgrupa, riječki The Black Room, redovi za ulaz su djelovali pomalo zastrašujuće i klub se doista svojski napunio, gotovo do posljednjega mjesta, pa se probijam kroz publiku kako bih izbjegao gužvu na izlazu dok bend svira “Reverence” u kojoj Jim pjeva kako želi umrijeti poput Isusa ili JFK-a i još mi jednom prolazi kroz glavu kako ću, kad se sljedeći put rodim i opet budem mlad morati slušati više The Jesus and Mary Chaina.
Da sam ih slušao više, možda bih, kao neki, dobio šut neke nostalgične euforije i više se “ufurao” u svirku. Da sam ih slušao više, možda bih pak sinoćnji koncert, kao neki drugi, doživio kao rekvijem za generaciju čiji idoli vidno gube snagu u starosti i odlaze, kao što to reče T.S. Eliot, “not with a bang but a whimper”. Ovako, gonjen tom nekom svojom profesionalnom težnjom da se koncentriram na ono pozitivno (u ovom slučaju to su iznad svega dobre pjesme), otišao sam s koncerta nekako bezvezno zadovoljan razmišljajući o tome kako vrli Jabučari ne trebaju pospremati svoje plesne cipele, jer nam već sljedeći tjedan na isto mjesto stižu još jedni velikani mračnije strane osamdesetih, Einstürzende Neubauten.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
