Politički aktivizam, promukla i glasna savijest američkog urbanog geta, vječita borba bez primisli o odustajanju, sudari sa zakonom… Bez njih možda ne bi bilo hip hopa. Upoznajte Posljednje pjesnike.
‘Svi zaboravljaju da su The Last Poets bili začetnici rapa’, izjavio je jednom prilikom David Bowie i to se čini kao dovoljno jasan i kratak opis ove skupine oformljene 19. svibnja 1968. u Harlemu na dan obilježavanja rođendana Malcoma X-a, a nedugo nakon ubojstva Martina Luthera Kinga.
Jak socijalni angažman u stihovima koji su bili spojeni s funkom, jazzom i soulom postigli su komercijalni uspjeh već na debi albumu koji je tada zasjeo na deseto mjesto američke top liste albuma. No problemi s tijelima zakona za članove grupe su nastali nakon drugog albuma ‘This Is Madness’ kad su se pjesnici poigrali sa zabranjenom poezijom.
Tako da su i po tom pitanju The Last Poets odredili budući obrazac hip hop glazbenika koji su često na udaru zakona.
U studenom prošle godine ova izvanredna skupina održala je svoj prvi zagrebački koncert u sklopu Zagreb Jazz Festivala. Sam nastup je bio spoj ulične propovijedi, protesta i prepričavanja mitova iz geta uz zvuk funka i hendrixovski naelektriziranih gitarskih solaža. Prava mala predstava koju je i danas teško žanrovski strpati u bilo koju ladicu. Nakon nastupa trebalo je pod dojmovima razgovarati s članovima harlemske pjesničke zvučne trupe, što je puno prigodniji naziv od pojma bend.
Iako su Abidun Oyewole i bubnjar Babatunde ušli u treću dob, nisu nakon odlaska s bine pokazivali znake umora i neraspoloženje kad su zamoljeni za intervju. Pozvali su me u backstage gdje je razgovor tekao u opuštenom tonu. Oyewole je bio fokusiran na pitanja, a ubrzo je shvatio da se ne radi o razgovoru u kojem se od njega traže niz površnih biografskih odgovora. Babatunde se za to vrijeme presvlačio i u jednom trenutku se pridružio razgovoru kad je na red došlo pitanje o sadašnjem američkom predsjedniku.
Sama forma novinarskog intervjua se svake minute sve više topila. Situacija je sve više podsjećala na sociofilozofsko predavanje umjetnika veterana koje je zbog vlastitog izričaja život prečesto dovodio na kušnju, no od njih nije učinio olupine već im je dao novu snagu i poticaj da idu dalje, a fascinantno je koliko su u predani tome da istu poruku pošalju i drugima. Umjetnici koji su istinsku primjer izreke: ‘Što te ne ubije, samo te ojača’.
Imate li neki općeniti stav prema glazbi?
Abiodun Oyewole: Uvijek kažem da glazba i sport mogu napraviti puno bolji posao puški i bombi. Mi ljudi kao vrsta smo natjecateljski programirani. Kad je oružje u igri naše natjecanje ima katastrofalne posljedice. Zato su glazba i sport dobri, jer svi su uzbuđeni, ali nitko ne biva ubijen. Da ne govorim da u takvoj vrsti natjecanja, ako se to može tako nazvati po pitanju glazbe, svi unose svoje emocije i u tim trenucima različitosti postaju sličnosti. Stavimo li toliku strast u rat, više ne možemo govoriti o strasti već o nečemu puno gorem. Tada strast ulazi u dimenziju patologije.
Vaš izričaj se temelji na pozivu na revoluciju, no tu radite oštru distinkciju, odnosno da revolucija mora doći iznutra. Svi znamo za onu staru izreku kako revolucija proždire vlastitu djecu. Ima li žrtava u vašoj viziji revolucije?
Abiodun Oyewole: Poanta je u promjeni. Revolucija je nešto što ubrzava evoluciju. Revolucije obično počinju kad se ljudi iz nižih slojeva nađu u bezizlaznoj situaciji, kad se pretvore u masu i počnu prozivati one iznad sebe na odgovornost. Tako to izgleda gledano izvana. Tako piše u udžbenicima povijesti. No kad se fokus stavi na pojedinca radi se o sazrijevanju ideje. To je ona revolucija o kojoj mi govorimo u našim poemama. Mislim da svi mi želimo biti odgovorni za svoje živote i donositi ispravne odluke, a za tako nešto nam treba uvid u sadašnjost, u ono što se događa, a što nam svima oni iznad nas koji sebe drže važnijima od većine skrivaju. Skriva se da je situacija obično puno gora nego što se prikazuje. Mogu vam na televiziji pričati koliko hoće o ekonomskom uspjehu, ako vi i vaši susjedi ne možete naći posao. To stvara pritisak, a prirodno je da se pritisku opiremo. Naša pjesma ‘Revolution Now’ je osobna stvar. Tekst iste kaže: Ne sviđa mi se način na koji se stvari odvijaju i želim dati svoj doprinos kako bi se to promijenilo – to znači da želim biti u mogućnosti disciplinirati sebe i prvu promjenu izvršiti na sebi. Preći iz stanja nedjelovanja u stanje djelovanja. Učiniti ono što smatram potrebnim, ako želim doživjeti bilo kakav uspjeh.
Dakle to je iznimno osoban rad. Zatim upoznavati ljude koji su kao ti i koji žele podići humanost i potrebitost svih nas na jedan viši nivo. Te veze između nas su jedini način da se stvari pokreću u pravom smjeru. Za sada se velika većina njih voze kao putnici u vagonima u vlaku za koji ne znaju gdje ide. Osobno se ponašaju tako, jer se pasivno ponaša i njihova okolina.
Gledate li da je to jedan od osnovnih problema našeg vremena? Mislim na malodušnost.
Abiodun Oyewole: Današnji svijet je nemiran. Puno njih ne zna što bi činili, što bi mislili, što treba smatrati važnim, a što nevažnim. Mediji tu igraju veliku ulogu i to negativnu. Mediji su tu kako bi odvlačili pažnju s pravih problema, a ne da ih rasvjetljavaju, kako to oni obično za sebe gordo vole reći. Ljudi u vrhu medija dobro znaju da kad se nešto stavi na ekran velikih TV kuća da će to izazvati javnu debatu i time skrenuti ljudima tok misli s njihovih osobnih problema.
Najvažnije je da se emitiraju stvari koje se tiču katastrofa, ratova, ubojstava i općenito incidentnih situacija. Uglavnom nečim što se ispočetka čini puno većim problemom s kojim se većina svakodnevno bori. Ne postoji TV kanal koji emitira dobre vijesti. Kad god pogledate vijesti, devedeset posto će ih biti uistinu loših i mučnih. To je nešto što utječe na psihu svih nas.
Nisam siguran koliko mi je potrebna kontaminacija misli time da je netko ubijen, silovan ili da je ostao bez ičega u prirodnoj katastrofi. Sve što znam u tom trenutku je da se radi o drugom ljudskom biću i kad se još spomene ime te osobe javno, ja sam time pogođen jer sam i ja ljudsko biće. To je stres koji svi mi masovno dobivamo i koji nam se nesvjesno negdje taloži i utječe na naše živote. Potpuno je nevažno jesmo li crni, bijeli, žuti ili crveni.
To nas sve pogađa jednako kao čovječanstvo. Mi smo kao The Last Poets proputovali cijeli svijet i svuda smo doživjeli samo i jedino veliko zadovoljstvo, gostoprimstvo i humanost. Bez obzira na sve, smatram da smo jako sretni jer su nam ljudi iskazali puno ljubavi. To se nastavlja i to je meni ono što me najviše zadivljuje. Prije tri godine smo se po prvi put zapitali, kako je moguće da nas ljudi vole kad je prošlo toliko godina od kada smo počeli djelovati i kad se u međuvremenu dogodilo toliko toga da bi po svim definicijama show bussinessa trebali pasti u zaborav? To se događa samo zato jer otvoreno govorimo istinu. Istina će uvijek biti istina i ona je najveći i univerzalni magnet za sve nas.
Kad ste se već dotaknuli medija, je li danas situacija bolja ili lošija od vremena kad su The Last Poets počeli djelovati?
Abiodun Oyewole: Situacija je puno gora danas. Kontroliraju sve. U to nema sumnje. Mogu te kotrljati u smjeru u kojem te žele kotrljati i znaju da su u stanju to učiniti. Na primjer, čim se probudite ujutro čekaju vas vijesti – dnevna doza onoga što vam treba zaokupljati misli. I naravno uvijek su samo loše vijesti. Možeš umrijeti od depresije gledajući vijesti. To je bolest.
Na koncertima govorite da je predsjednik Obama samo glavno lice reality showa. Što je za vas alternativa tome? Što je budućnost?
Abiodun Oyewole: Alternativa je u tome što moramo znati tražiti prave promjene. Vidite, Obama bi možda želio učiniti više i on posebno osjeća pritisak ljudi koji su ga odabrali i koji vape: ‘Obama trebamo te da učiniš više’.
Babatunde: Problem je što Obama nema podršku onog tijela koje drži polugu promjena. Ja se pitam imali on većinu i u svojoj demokratskoj stranci sada. Kada se gleda na način na koji je Kongres ustrojen, postoji puno načina za odugovlačenje u donošenju odluka. Demokracija je spori proces, a svi američki predsjednici imaju ograničene mandate. Što to znači? Ako ste osoba koja želi promjene, imate plan i program i uz to ste američki predsjednik, lako vam se može dogoditi da vam birokratskim metodama osujete plan, razvodne ga i prolongiraju dok vam u međuvremenu iscuri mandat.
Abiodun Oyewole: A za sve je kriva pohlepa manjine kojoj je dobro ovako kako jest. Prije nego što je Obama izabran, sjećam se da smo imali koncert u Parizu i da smo međusobno pričali o tim stvarima i da je Umar (Bin Hassan) u jednom trenutku kazao: ‘Obama je prepametan da bi bio američki predsjednik’. To je za mene bila velika izjava, jer nažalost ti ne moraš biti pametan da bi postao predsjednik. To se do sada puno puta pokazalo istinitim. I to me zabrinulo, jer mi se čini da on ima dobre namjere, ali nema dovoljnu podršku na mjestima gdje mu je prijeko potrebna. Zato i novači mlade ljude oko sebe, jer oni još uvijek nisu toliko kontaminirani i skloni smicalicama.
Mrzim što to moram reći u trenutku kad je na vlasti prvi crni američki predsjednik u povijesti, ali u posljednjih dvadeset godina jedini američki predsjednik koji je imao plan za siromašne i koji je nešto učinio bio je Jimmy Carter. On je imao tzv. ‘Program novačenja i treninga’ (Recruitment Training Program), koji je u stvari bio program za osposobljavanje siromašnih i obespravljenih kako bi kroz učenje širokog spektra zanata postali normalni dio zajednice. Imam pet prijatelja koji su tada bili uključeni u taj program i koji su se osposobili i ušli odgovorno i savjesno u život i oformili porodice.
Dakle ono što nama treba je program koji će nam pomoći da dugoročno pomognemo sami sebi. Nakon Jimmyja Cartera moje susjedstvo se pretvorilo u geto, a jedina budućnost koja se nudila mladim Afroamerikancima bila je odavanje kriminalu i čekanje starosti iz rešetaka, ako u međuvremenu ne budu ubijeni. Što se dogodilo kad je Obama došao na vlast? Broj zatvorenika se povećao. Naša nezaposlenost je apsurdno visoka. Školski sustav nam se raspada naočigled. Glavni fokus je na ekonomiji. Ali za koga? Za likove koji trčkaraju Wall Streetom i koje čekaju veliki bonusi kako bi sigurno mogli ‘nestati’ kad za to dođe vrijeme.
Svaka zajednica u Americi, a pogotovo crna treba sličan program kakav je pokrenu Carter. Zato mislim da je Obamina uloga mađioničarska, a problem je što on ne može proizvesti magiju. Obama je već dvije godine na vlasti i mnogi već sad govore kako bi mu za nešto konkretno trebao još jedan mandat ili da treba glasati za nekog drugog. Carter je bio na vlasti samo jedan mandat i promjene su se odvijale rapidno brzo, jer je on znao da Ameriku treba zaposliti i to je učinio mogućim. U tome ga smatram revolucionarom. To je srž. To je revolucija koja dolazi iz dubine bića. Danas cijela ta slika s Obamom na čelu izvana izgleda lijepo i toj brizi kreiranja imidža se pridaje velika pažnja, ali sve je daleko od idile.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
