Nedostatak spontanosti ponovno okupljenog sastava The Little Willies nadomješten je većim fokusom na prokušane country hitove.
Da ljubav Nore Jones prema countryju nije bila slučajnost prije šest godina kada je objavljen prvi album projekta The Little Willies, svjedoči ponovno okupljanje Richarda Juliana, Jima Campilongoa, Dana Riesera, Lee Alexandera i naravno same pjevačice pred kraj prošle godine. Rezultat je „For The Good Times“ – drugi album sastava koji se povremeno voli zadubiti u country pjesmaricu.
No dok je prvijenac bio opušteno istraživanje i zaigrano pronalaženje u novim okolnostima, na drugome se osjeti veće vaganje u izboru pjesama i pikiranje na uspješnice. U prvom redu pjesma Dolly Parton „Jolene“ u kojoj Norah Jones više naginje ka stilu Jacka Whitea (ako se sluša naglašavanje teksta u pjesmi, a ne snaga izvedbe), nego k originalu. Pa sad je li drugo okupljanje The Little Williesa bilo toliko spontano kao i prvo, teško je reći.
Možda je razlog u tome što Norah dugo nije imala planetarni hit i čini se da joj je pomalo teško biti cool u takvoj situaciji. Prije dvije godine se na tržištu pojavila njena potpuno nepotrebna kompilacija „Featuring“ složena po sistemu uvrštavanja pjesama u kojima je ili bila gošća ili nekoga ugostila, vjerojatno kao posljedica toga što posljednji studijski album „The Fall“ iz 2009. nije poput tri prethodna dospio do samog vrha američkog Billboarda, iako je usput rečeno to jedan od njenih najboljih albuma, i koji je radila s producentom Jacquireom Kingom. Ili joj The Little Willies pak dobro dođu kao odmor od prošlogodišnjeg ekperimentalnog rada s Danger Mouseom i Jackom Whiteom.
Uglavnom Norah južnjački rasteže bluegrass „I Worship You“ Ralpha Stanleya, romatiku tople ljetne večeri dočarava u „Remember Me“ Scottyja Wisemana, trucka se na pruzi u „Diesel Smoke, Dangerous Curves“, mazna je u „Lovesick Blues“ da bi nakon boogie instrumentala „Tommy Rockwood“ prvi dio albuma zaokružila s klasikom Lorette Lynn „Fist City“ koji po izvedbi debelo kaska za originalom (ipak je Loretta još uvijek prva dama countryja).
U takvoj situaciji teško je očekivati da drugi dio albuma može ići preko očekivanja temeljem onoga što je do tada ponuđeno. Tek u baladi „Permanently Lonely“ kad solo zapjeva Richard Julian se osjeti koliko je bio potreban odmor od do tada iznimno vokalno angažirane Nore. Opuštajući „Foul Owl On The Prowl“ koji se kotrlja u neobaveznom ragtime ritmu podiže prosjek albumu i samo dokazuje da se Norah puno prirodnije snalazi u nekim drugim vodama. Richard Julian se nakon toga poskliznuo u Cashovoj „Wide Open Road“, (kao i Norah u „Fist City“).
Norah pak najbolju interpretaciju nudi u Kristoffersonovoj „For The Good Times“ (stoga i ne čudi što je album dobio ime po toj pjesmi). „If You’ve Got The Money I’ve Got The Time“ nudi posljednje ubrzanje na albumu prije završnog čina tj. „Jolene“ o kojoj je već sve kazano na početku recenzije.
The Little Willies su ovog puta ponudili sigurnu vožnju po country autocesti, ali nažalost lišenu pretjeranih uzbuđenja.
Ocjena: 7/10
(Milking Bull / Dallas Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
