Kamiyamin prilog franšizi više ćemo pamtiti po upečatljivom stilu animacije i određenim sekvencama poput onih koje uključuju strašne oliphaunte, nego po fabuli iscrtanoj prema šturom zapisu iz Tolkienovih dodataka svom slavnom trotomnom romanu.
I dvadeset godina nakon objave posljednjeg nastavka trilogije “The Lord of the Rings” Petera Jacksona i dalje moramo priznati da je Novozelanđanin stvorio kinematografsko čudo vrhunski prenijevši najslavniju sagu J.R.R. Tolkiena na veliko platno u tri epska filma s kojima se na skali grandioznosti rijetko što u povijesti može mjeriti.
Nakon velikog uspjeha izvornoga serijala, potencijal za zgrtanje novca ovog intelektualnog vlasništva nije mogao ostati zanemaren, a sam Jackson odmah zatim se prihvatio ćorava posla pretvorivši mršavu dječju priču prethodnicu “Hobit” u još tri dugačka i do granice pucanja prenapuhana i na koncu nepotrebna filma.
No i ta trilogija uvelike kvalitetom zasjenjuje ostale ekranizacije koje sišu blagodati Tolkienove ostavštine poput grozomorne Amazonove serije “The Rings of Power” koja prepričava zbivanja od tisuće godina prije radnje iz “Prstenove družine”, a oprostite mi ako u ovom trenutku ne djelujem ni dovoljno uzbuđen po pitanju nadolazećeg filma “The Hunt for Gollum” najavljenog za 2026., iako iza njega stoji osvjedočeno talentirani Andy Serkis.
Uz sve navedeno, pojavljivanje animiranog filma “The Lord of the Rings: The War of the Rohirrim” čini se popust svojevrne fusnote temeljene na zanimljivoj polazišnoj točki, a to je dočaravanje Tolkienovog Middle-Eartha kroz estetiku anime stila i njegovog istaknutog predstavnika Kenjija Kamiyame na poziciji redatelja i glavnog vizionara.
Naravno, nije ovo prvi put da gledamo crtić iz svijeta “Gospodara prstenova”, budući da su mnoge generacije koje su odrasle prije Jacksonove trilogije svoje upoznavanje s Međuzemljem imale putem kultnog klasika Ralpha Bakshija iz 1978., a koji nažalost nikad nije doživo svoj završetak u nastavku koji bi ispričao drugu polovicu radnje iz knjiga koje su ga nadahnule.
“The War of the Rohirrim” priča manje poznatu priču čija se radnja odvija dvije stotine godina prije nego Frodo krene prema Mordoru, a u čijem je središtu djevojka Héra (Gaia Wise) čije se ime doslovno ne spominje u legendama, na što nam skreće pozornost i naratorica Miranda Otto koja je u Jacksonovoj trilogiji glumiti Éowyn, još jednu ponosnu ratnicu Rohana.
Hérin otac je Helm Hammerhand (na hrvatski kvrgavo preveden kao Hudošak) kojemu glas daje Brian Cox (“Sucession”) kao najbolji glumac u filmu, kralj konjaničke zemlje koji odbija njezinu ruku dati sinu sumnjivoga Frece kojeg će izazvati na dvoboj šakama i onda, u skladu sa svojim imenom, jednim udarcem i ubiti.
Frecin sin Wulf (Luke Pasqualino) najavljuje osvetu za smrt oca i biva poslan u izgnanstvo gdje će u narednim godinama oformiti vojsku divljih plemena s kojima će, uz pomoć malo klasične izdaje, navaliti na Helma, a nakon prvotnog napada u kojemu će se otkriti razina Wulfove okrutnosti, većina sukoba odvijat će se za vrijeme njegove opsade kule Hornburg koja će nakon ovdje prikazane radnje dobiti naziv Helm’s Deep te kasnije postati poprištem omiljene scene bitke iz trilogije o prstenu.
Iako je radnja pomalo tanka, a junaci (osim spomenutog Helma) prilično plošni, “The War of the Rohirrim” u svom pozamašnom trajanju koje prebacuje dva sata donosi mnoga uzbuđenja, povremeno briljantnu animaciju i nešto pretjeranog fan servicea koji gledatelja ima podsjetiti da prati film iz ove popularne franšize. Nije potrebno po tom pitanju možda previse otkrivati nekome tko film još nije gledao, ali jedna scena koja definitivno pripada tom teritoriju ipak je vrijedna spomena jer uključuje pokojnoga Christophera Leeja, koji ovdje jednom neiskorištenom replikom iz trilogije ovdje ponovno daje glas zlom Sarumanu.
Ovo navodim kako bih u maloj digresiji spomenuo nedavno objavljeni dokumentarac o nevjerojatnom životu glumca koij se proslavio ulogom Drakule, “The Life and Deaths of Christopher Lee” u kojem se spominje da je ovaj bio vatreni obožavatelj Tolkiena i da mu je životna želja bila glumiti Gandalfa, no kako ga nitko nakon toliko godina portretiranja zlikovaca nije mogao zamisliti u ulozi junaka, dodijeljena mu je uloga njegovog suparnika. U filmu saznajemo i to da je Leeju trilogija bila toliko draga da je posljednje trenutke života proveo gledajući je s medicinskim sestrama koje su se brinule za njega, pa je uključivanje njegovog glasa u “Rat Rohirrima” utoliko dirljivije.
Kamiyamin prilog franšizi više ćemo pamtiti po pamtljivom stilu animacije i određenim sekvencama poput onih koje uključuju strašne oliphaunte, nego po fabuli iscrtanoj prema šturom zapisu iz Tolkienovih dodataka “Gospodaru prstenova”, no selidba u crtanu verziju Međuzemlja na kraju se pokazuje mnogo sretnijim izborom od igranih adaptacija koje nisu dostojne ni književnog predloška, kao niti povezivanja s franšizom koju je započeo Jackson. Ako se intelektualno vlasništvo mora iscijediti, onda je poželjno da se toj zadaći pristupi s nadahnućem, a Kamiyama je s “Ratom Rohirrima” dokazao da je i takav pristup još uvijek moguć.
Ocjena: 7/10
(New Line Cinema / Warner Bros., 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
