Fenomen je prvi primijetio glazbenik i menadžer Patrick Metzger i taj trend u popularnoj glazbi na svom blogu nazvao ‘The Millennial Whoop’.
“Riječ je o sekvenci između pete i treće note na glazbenoj skali. Uglavnom počinje na petoj, a ritam je obično ravan osminski, ali može biti i u sporom i brzom ritmu. Pjevači te note započinju s “O” i onda svi primjenjuju isti “O-u-o-u-o-u” patern. Previše pop pjesama ga ima da je to kriminal”, napisao je Patrick Metzger.
Patern je nepogrešivo uočljiv jednom kad je primijećen i nalazi su u bezbroj pop pjesama.
Početkom godine u prodaji je stara glazba po prvi put u povijesti premašila novu glazbu, a nekoliko znanstvenih studija pokušalo je to objasniti kroz konstantnu degradaciju pjesama kroz sve češće ponavljanje refrena u pjesmama što upućuje na mogući percepcijski faktor da glazbena industrija možda namjerno zaglupljuje glazbeni sadržaj i time ga čini manje interesantnim i da glazbena industrija desetljećima degradira vrijednost svog glavnog proizvoda, tj. glazbe.
Kako po tom pitanju na Qz.com evociraju i na melodijsku progresiju od samo četiri akorda u pjesmama na što su Australski komičari The Axis of Awesome 2009. godine napravili i odličnu parodiju uživo svirajući brojne pop hitove, tako se sada nameće zaključak da ne samo da se stalno zapakirava jedno te ista melodija, već kako i “The Millennial Whoop” dokazuje, i jedno te ista pjevačka fraza koja djeluje na slušateljsko uho familijarno u smislu prihvaćanja, jer nema tajne, tu frazu su do sada isti ti slušatelji čuli već bezbroj puta.
Izgleda da mnogi uistinu imaju samo jednu omiljenu pjesmu u životu, a da toga nisu ni svjesni.