Upitnik iz naslova sugerira da je pitanje, kao jedini pravi misterij sinoćnjeg nastupa, ostalo bez konkretnog odgovora.
Bugarski ženski zborovi nose u sebi neku privlačnost kojom ostvaruju popularnost u crossover žanrovima i nalaze publiku izvan striktnih obožavatelja folklorne i etno glazbe. Kao primjere dovoljno je možda istaknuti radove Gorana Bregovića s takvim ansamblima ili spomenuti jedan Nusha Choir koji je ovoga ljeta sa Zvjezdanom Ružićem nastupio na šibenskom OFF festivalu koji je načelno namijenjen jazz i blues glazbi.
No njihov ulazak u neku vrstu mainstreama datira još iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeće kada je Ženski vokalni zbor bugarske televizije snimio album “Le Mystère des Voix Bulgares” koji je u narednim desetljećima doživio i nekoliko nastavaka, a s tim i novim materijalom aktivan je na svjetskim pozornicama i danas. Upravo prošle godine objavili su i album “BooCheeMish” s australskom pjevačicom Lisom Gerrard, vokalisticom skupine Dead Can Dance, a tu su ploču promovirali i sinoć u Zagrebu, točnije u Kući za ljude i umjetnost Laubi.
Kameleonska narav ovog prostora dozvolila je Laubi da se prilagodi potrebama ovakvog koncerta i pretvori u sjedeću dvoranu i poprimi još jedan ambijent drugačiji od onog na koji smo tamo navikli. Ulaznice po cijeni od dvjestotinjak kuna bile su razgrabljene i gotovi svi stolci izneseni pred binu popunjeni, što dovoljno govori o interesu domaće publike za ovakve projekte.
Koncert je započet instrumentalnim brojem u izvedbi pratećeg sastava nakon čega na pozornicu izlaze pjevačice i izvode niz tradicionalnih pjesama u kvalitetnim aranžmanima kojima se doista nema što prigovoriti, ali veći misterij od samih glasova ostaje pitanje što ovaj zbor nosi u sebi da je, da se tako izrazimo, KUD postao cool i što nedostaje nekim našim folklornim ansamblima poput primjerice jednog Lada, koji kvalitetom nikako ne zaostaje za ovim zborom, da postigne jednako značajan crossover uspjeh kakav neupitno zaslužuje.
Je li problem u angažiranju velikih svjetskih imena s popularne scene? Ako ćemo iskreno, zvijezda Lisa Gerrard na koncertu se pojavljuje tek u završnom dijelu koncerta i neupitno zrači karizmom dive, a njezine su vokalne vještine impozantne, kao i način na koji prirodno uplovljava u egzotične melodijske strukture bugarskog narodnog izričaja. Ovoga ljeta mogli smo je u sklopu povratničke turneje Dead Can Dance gledati u Beogradu, ali mora se priznati da je i s ovim, svojim premijernim nastupom u Hrvatskoj, ostavila dubok dojam na publiku. No, tih nekoliko pjesama koje izvela ne objašnjavaju je ne sais quoi zbora koji im daje prevagu nad drugim sličnim projektima.
Još manje se za to može “okriviti” iskorak prema modernim aranžmanima, manje zato što i drugi koriste taj pristup, a više zato što je na sinoćnjem nastupu za taj moment bio zaslužan beatboxer koji, premda nedvojbeno talentiran u svom izričaju, nije pridonio gotovo ništa vrijedno spomena, štoviše, moglo bi ga se otpisati kao sasvim nepotrebnog, premda je njegova solo točka izazvala oduševljenje okupljenih. Sve ostalo, uključujući i mali prateći bend, djelovalo je više tradicionalno nego moderno.
Moram priznati da sam po završetku ostao bez odgovora na svoja pitanja. Svjedočili smo ugodnoj večeri s više nego pristojnim završetkom u 22 sata, vidjeli smo i čuli nešto u svojoj prirodi dovoljno atraktivno, ali našoj balkanskoj krvi vjerojatno preblisko da bi bilo egzotično kao nekim drugim kulturama. I vidjeli smo Lisu Gerrad po prvi put unutar naših granica, ako je bilo onih kojima je to bilo potrebno prekrižiti s “bucket lista”.