Nakon 24 godine postojanja, (indie/art/alt/folk) rock bend iz Cincinnatija objavio je deveti studijski album.
Nije obećavalo. Matt Berninger ostavljao se alkohola, borio s depresijom i anksioznošću, imao autorsku blokadu, a onda odlučio okupiti bend kako bi “obnovili svoje prijateljstvo” i usput snimili novi album. Faza “radimo ploču za sebe, a ne za druge” uglavnom završi upravo tako – da jedino bend i okorjeli fanovi mogu u tome uživati. Plus depresija i anksioznost… Jer ako je Berninger “zdrav u glavi” napisao sve one dosadašnje albume, kakav crni ponor nas očekuje na ovom novom?
Ali, ipak ne. Puhali smo na hladno. The National je snimio tipični The National album, koji je, doduše, od svih tih njihovih sporoatmosferičnih izdanja, ovaj možda i najdalje razvukao melankolične temelje postavljene prije dvadeset i kusur godina. I dalje su to pjesme luzera koji se miri sa svojom sudbinom, ne očekujući baš neke bolje dane. S tim da, kao i do sada, u Berningerovim tekstovima, a niti u njegovu glasu, ne razaznajemo jesu li prekinuli, nastoje li spasiti vezu, jesu li ikad uopće bili skupa, tko je kome slomio srce, tko je tu kome prijatelj, što je sadašnjost a što prošlost, ima li smisla nastavljati dalje, što kažu bližnji i kako je sve uopće krenulo ukrivo što neminovno rezultira atmosferom permanentne samoće i bolnih sjećanja. I kako, pobogu, takvo nešto na koncertima (a zadnje koje pamtimo su ona tri nezaboravna šibenska), poprimi tolike euforične razmjere?
Odgovora i raspleta nema, niti je netko ikad pomislio da će ih biti. The National idu duboko i tu vam negdje smjeste klopku. Uvijek te neke emocije i pametno posložen stih, teško se iskobeljati jednom kad se zapne.
Problemi bliskosti upotpunjeni dominantnim klavirom očituju se u uvodnoj “Once Upon a Poolside”, kao uporišnoj “točki A”, odakle je prilično jasan smjer koji vodi do “točke B”, posljednje “Sent To Me”, u kojoj, slučajno ili ne, a bit će da ipak ne, priča završava na psihijatriji.
Sve ono između toga put je popločan moćnim lirskim slikama koje se isprepleću između sjete i maglovite nade. U tome svemu možda najviše iskaču “Eucalyptus” i “Grease In Your Hair”, dva komada ritmički ubrzane malenkolije, koji zapravo najglasnije prizivaju kreativne vrhunce benda od prije petnaestak ili nešto manje godina. Tu ljestvicu dotiče i duet s Taylor Swift, “The Alcott”. Ostale voze pravocrtno, stapaju se u jednu dugu pjesmu i konceptualnom atmosferičnošću zaokružuju još jedan ugodan album Matta Berningera i njegovog društva za samopomoć i obnavljanje bendovskog prijateljstva.
The National su svojim devetim albumom, u tih jedanaest pjesama na dvije prve stranice Frankensteina, dakle ponovno zaorali duboko i iznjedrili ploču kakva se više-manje i priželjkivala te najavili turneju. Na kojoj zasad nema Hrvatske pa, eto, to je možda i najveće iznenađenje što se ovog albuma tiče.
Ocjena: 8/10
(4AD, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
