The Racontuers ‘Help Us Stranger’ – zauzdani čarobnjakov učenik

‘Help Us Stranger’ je neupitno tečna i lako probavljiva ploča koja nas neće ostaviti nezadovoljnima, iako je jasno da ne pripada najsnažnijem kontingentu Whiteova opusa.

The Raconteurs “Help Us Stranger”

Čini se kako u glavi Jacka Whitea, vjerojatno ključnog preporoditelja rock and rolla u prošlom desetljeću, nikad nema mira, pa je tako nakon tri solo ploče i jednog albuma s The Dead Weather u posljednjih sedam godina, nakon više od decenije pauze odlučio oživjeti svoj projekt s koautorom Brendanom Bensonom te basistom Jackom Lawrenceom i bubnjarom Patrickom Keelerom, The Raconteurs čije je zadnje izdanje bio hvaljeni “Consolers of the Lonely” iz 2008. godine.

Prve naznake onogo što nas očekuje od ponovno okupljenih Racontuersa imali smo prilike čuti još na kraju prošle godine kada su objavili singl s dvije A strane “Sunday Driver” i “Now That You’re Gone”, a tijekom ove godine izbacivali su pjesmu po pjesmu, pa smo do službene objave njihove treće ploče “Help Us Stranger” prošlog petka dobili na uvid već gotovo polovicu novog albuma. I, mora se priznati, ništa od ponuđenog nije zvučalo loše.

Whiteove posljednje izdanje, lanjski “Boarding House Reach” dobar je dio kritike pokopao kao kreativno izdrkavanje čovjeka koji ima osjećaj da mu s današnjim statusom sve može proći, ali u osnovi radilo se o hipereklektičnom albumu koji je bio mrvicu preodvažan za vlastito dobro. Jack se na toj ploči doista nije libio prepustiti svakom od poriva koje bi osjetio, pa su neki povratak u The Raconteurs doživjeli kao dobrodošao odmak u muziciranje s drugim glazbenicima koji će Whitea ograničiti kada je to potrebno. “Help Us Stranger” tako čini manje pogrešnih koraka nego “Boarding House”, ali je istovremeno i manje odvažan album koji ne donosi ni mnogo toga novoga u odnosu na dosadašnji repertoar benda i njegovog frontmena.

Eklektičnost je i dalje sveprisutna i ideja nikako ne nedostaje, pa ćemo tako odmah pri otvaranju čuti punokrvnu rock and roll himnu “Born and Razed” nakon koje slijede prvi taktovi (gotovo) naslovne pjesme s početnim taktovima miksanima u stilu starih Elvisovih singlova na 45 okretaja. “Only Child” je pak mračna akustična balada i jedan od upečatljivih komada koji nisu prethodili cjelokupnom albumu, a “Shine The Light On Me” zvuči kao nešto što su Beatlesi zaboravili staviti na “Sgt. Pepper”. Nakon toga slijedi “Somedays (I Don’t Feel Like Trying)”, balada u žanru južnjačkoga rocka, srodna “Tuseday’s Gone” s prvijenca Lynyrd Skynyrda, a potom i obrada Donovanove “Hey Gyp (Dig the Slowness)”. Utjecaja iz povijesti popularne rock glazbe ima, dakle, napretek, a svi su provučen kroz Whiteov frenetični filter prepoznatljivoga zvuka.

U drugoj polovici albuma, nakon para prvih singlova slijedi blagi pad u idejama, sve do zavšne laganice “Thoughts and Prayers” koja kvalitetno koristi usluge violinistice Lillie Mae Rische s Whiteove etikete Third Man Records. Od ostalih gostujućih glazbenika izdvaja se i Dean Fertita, suradnik White i Lawrencea iz The Dead Weather, a još poznatiji kao jedan od ključnih članova Queens of the Stone Age.

“Help Us Stranger” je neupitno tečna i lako probavljiva ploča koja nas neće ostaviti nezadovoljnima iako je jasno da ne pripada najsnažnijem kontingentu Whiteova opusa. Da bi se upisao u gornji dom, ovome albumu najviše nedostaje nečega što bismo doživjeli kao sasvim novo, hrabro i nepoznato. Ovako imamo slučaj benda koji ponavlja nešto u čemu je bio jako dobar prije jedanaest i više godine. I premda sad to čine jednako kvalitetno i čvrsto, možda bismo ipak radije doživjeli Whitea u onoj više istraživačkoj ulozi kao na posljednjem mu samostalnom izdanju, pa makar i prečesto zabrazdio i završio kao čarobnjakov učenik u raljama vlastitog eksperimenta.

Ocjena: 7/10

(Third Man Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X