Neki punk i rock’n’roll stihovi baš ružno ostare – bilo bi zanimljivo pitati Joea Strummera što je mislio pod time ‘No Elvis, no Beatles or the Rolling Stones in 1977’ nakon što bi preslušao ‘Live At The El Mocambo 1977’.
Mnogo je simbolike u Stonesima uvijek bilo. Zvučni zapis nastupa u klubu El Mocambo u Torontu “Live At The El Mocambo 1977” je izdan na petak 13., dan nakon 50. obljetnice izdanja albuma “Exile on a Main Street”, koji je u vrijeme izdavanja, pa i danas zvučao kao raskalašeno slavlje bluesa, countryja, soula, gospela, ranog rocka u New Orleansu. “Live At The El Mocambo” zvuči kao nastavak tog slavlja, samo u Torontu, uz opakija pića i luđu pratnju. Kao što je noć najcrnja tik prije svitanja, tako je i terevenka najrazvratnija tik prije upada policije.
Neposredno prije održavanja tih koncerata početkom ožujka 1977. (na kojima su najavljeni pod imenom Cochroaches), Keith Richards je uhvaćen s narkoticima te mu je prijetila višegodišnja zatvorska kazna, tim više što je zaplijenjene droge bilo dovoljno mnogo da ga se optuži i za raspačavanje. Bez obzira na to, Mick Jagger, Keith Richards, Charlie Watts, Bill Wyman, novopridošli član Ronnie Wood, klavijaturist Billy Preston, te perkusionist Ollie Brown na snimci koncerata nisu skrivali svoje godine iskustva sviranja bluesa, nego ih ponosno pokazali, ne gubeći na strasti i ekspresivnosti.
Iako se za muziku s ovog albuma mogu naći brojne lijepe riječi, pitanje koje štrši negdje iz grmlja glasi: “Koliko je ove muzike stvarno odsvirano, a koliko naknadno uljepšano u studiju?” Teško je reći, no što god da su radili, Stonesi su uspjeli na ovom albumu zvučati vjerodostojno, energično, arogantno i sebi dosljedno.
Na “Live At The El Mocambo 1977” Rolling Stonesi se ponašaju kao stari dečki koji uče mlađe punkere piti, prostačiti i tulumariti. Osobno, novoizdani starosnimljeni live album Rolling Stonesa zvuči mnogo opasnije nego “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa izdan te iste 1977., godine, a da paradoks bude veći, u to doba su mediji, a i publika Stonese smatrali pomalo trulkastim sastavom koji je svoje najbolje dao.
Istini za volju, nije da nije bilo argumenata za to: u to doba recentni studijski albumi “It’s Only Rock’n’Roll” i “Black and Blue” su bitno slabiji od razine na koju su Stonesi navikli svoju publiku, a i Keith Richards je izgledao kao da crni vlak svaki čas treba doći po njega. Crni vlak, eto, nije stao na njegovoj stanici, ali zato mu jesu djelatnici policijske stanice u Torontu postavili Richardsu par neugodnih pitanja.
Ti nenajavljeni nastupi u El Mocambu su mogli biti ono što je nastup na krovu bio za Beatlese (ako bi Richards bio poslan na dugogodišnju zatvorsku kaznu), ali povijest je krenula drugim tijekom. Negdje u to doba je supruga kanadskog premijera Pierrea Trudeaua bila viđena kako se druži sa Stonesima, što je otvaralo brojna pitanja što gospođa Margaret radi u ne pretjerano uzoritom društvu (lobiranje i tiha diplomacija za posrnulog Keitha uopće ne pada na pamet). Nota bene, spomenuti bračni par Trudeau ima sina – aktualnog kanadskog premijera Justina Trudeaua, tako da nekako ima smisla da se “El Mocambo” službeno izda dok je Trudeau premijer, manje bitno je li otac ili sin.
Jednom, kada sav medijski šušur oko Stonesa splasne, mlađe generacije će nas pitati što je to činilo Stonese posebnim da su toliko dugo trajali. “Live At The El Mocambo” daje odgovore na takva i slična pitanja: pjesme Stonesa, duboko i prirodno izrasle iz tradicije bluesa i prevedene na razumljiv jezik svijeta jesu neodoljive paprene hedonističke sličice i pričice s ruba zakona koje mogu ispričati samo oni koji su se tamo našli.
Činjenica je da su Stonesi pomogli u legitimizaciji rock’n’rolla kao umjetničke forme, a zatim dugo živjeli (i još uvijek žive) na staroj slavi. Puno je vremena “najbolji rock and roll band na svijetu” bila titula s kojom su Stonesi dokazivali isto ono što i ministar Filipović manje poznatog imena s svojim onim izv. prof.dr.sc. Koncertno gledano, vremenom su Stonesi iz izvrsnog sastava postali show program, brend i poslovna jedinica. U El Mocambu su (još uvijek) bili punokrvni muzički sastav.
Pjesme s albuma “Black and Blue” dobile su potrebnu injekciju zlokobnosti, supijanosti i adrenalina, da se takve atmosfere ne bi postidio ni Tom Waits. “It’s Only Rock’n’Roll” je po svemu superiorna studijskoj snimci, “Little Red Rooster” doduše ne nadmašuje original Stonesa, ali svejedno obara s nogu jer je nevjerojatno kako isti izvođač istu pjesmu može okrenuti iznutra prema van i učiniti je opet fantastičnom. Tu je i divlja “Brown Sugar”, pa razularena “Rip This Joint” i u to doba neobjavljena “Worried About You”, koja, kako je netko primijetio, kao da naviješta što će sve Prince činiti na još višoj razini 5-10 godina poslije.
Teško je ne spomenuti Jaggerovo dobacivanje publici i članovima benda, što daje poseban štimung najboljeg tuluma na svijetu, a još teže je ostati imun na Wattsovo autoritativno bubnjanje (podsjećam na bučnu “Around And Around”) i na Woodovo prilagođavanje sastavu. Da podsjetim, krajem 1974., Mick Taylor, gitarist nevjerojatno profinjenog stila izašao je iz grupe, a prilikom snimanja albuma “Black And Blue” iskušavani su razni gitaristi, sve dok se, prvo kao posudba, a zatim kao punopravni član nije pridružio Wood.
Taylor i Wood su toliko različiti gitaristi, obojica su grupi dali različite začine, i sve je funkcioniralo sjajno. Taylora se može čuti na “Get Yer Ya’s Out!”, vjerojatno najboljem live-albumu Stonesa i “Brussels Affair”, dugogodišnjem favoritu fanova, a sad se vrhu popisa live-albuma Stonesa priključuje i ova kolekcija snimaka. Neke su snimke s nastupa već iskorištene za album “Love You Live” koji je izdan 1977. (i na kojem dominiraju snimke s većih prostora), no pravo mjesto za druženje sa Stonesima je ipak klub.
Kad se sve zbroji i oduzme, njihovo srce i DNA su s pićem u ruci, kraj šanka u zadimljenoj birtiji dok nekoj lokalnoj ljepotici obećavaju noć za pamćenje, sve to je prisutno na ovom izdanju.
Ocjena: 9/10
(Universal Music, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
