Riječ je o dva vrijedna albuma iz 2021. godine koji su svojevremeno prošli ispod radara, pa je red da ih se naknadno spomene i baci ‘svjetlo reflektora’ na njih.
Istarski The Screaming Wheels sebe vole svrstati u ladicu alternativnog bluesa, dok New Gondoliers plove americanom. Prvi dolaze iz Novigrada, drugi iz Splita. I jedni i drugi su prošle 2021. objavili debitantske albume od kojih svaki u svojoj niši donose zanimljive pomake.
The Screaming Wheels ‘Istramental’
Novigradska grupa The Screaming Wheels osnovana je u rujnu 2018. godine, pred sudjelovanje na desetom Croatian Blues Challengeu, natjecanju koje je održano u studenom iste godine u Puli. Tamo su pobijedili u kategoriji najbolji ‘Solo/Duo’ izvođač, a u siječnju 2019. predstavljali su Hrvatsku na 35. International Blues Challengeu u Memphisu. Tamošnja blues kritika i publika tada ih je proglasila hrvatskom senzacijom, a nešto kasnije hvalospjevima se pridružio i Norman Beaker, član britanske Blues kuće slavnih.
Razmišljanje o tome je li ovo gore navedeno istina ili PR-ovski dotjerana istina, ili na koncu laž i da ‘kako se sad odjednom tamo neka ekipa iz Novigrada tako razumije u blues’ usporedio bih s jednom neobičnom životnom situacijom. Ta situacija je turistički odlazak na roller coaster, ili popularno kod nas znan i kao ‘vlak smrti’. Dakle, spomenuto razmišljanje bih usporedio s polaganim dizanjem vagona spomenute adrenalinske naprave do startne točke. Dosadno čekanje dok polako klizite prema gore i mislite da ćete ostati isto tako hladnokrvni kad se vagoni sjure nizbrdo.
Start je naravno početak preslušavanja „Istramentala“, tj. pjesma „Before The Sun“ u kojoj vas ošine ‘najmasnije’ moguće produkcijski otisnut zvuk slide gitare u snimku i vokal iz kojeg se jednako tako zlokobno cijedi blues. Ukratko, kolica su krenula, time i odljepljivanje guzice sa stolca roller coastera.
Lako za to što The Screaming Wheels zvuče kao strani bend (puno naših bendova zvuče kako strani bendovi, s manje ili više uspjeha), ali ova ekipa kao da je izgmizala iz nekog luizijanskog juke jointa u kojem ne znate bodu li vas više komarci ili blues s pozornice dok pokušavate udisati sparni močvarni zrak.
Druga po redu pjesma, „My Soul Belongs to Blues“, s tenzijom ide još dublje kroz 12-bar blues. Koliko je 12-bar blues najpopularniji oblik bluesa, toliko je i krhki stakleni pod za sve nedorasle bluesu – propast će kroz njega svaki loš bend i svaki vokal koji ne može dočarati iskrenu tugu srca. Pjevač Denis Makin, posredno i The Screaming Wheels su i na tom drugom koraku dokazali da im je srce toliko u bluesu, da im se kroz prste može progledati u narednoj „Cold Hearted Bitch“ (više zbog vulgarnog iskazivanja tipične muške nemoći prema ženi, a ne zbog boogie ritma).
S locomotion ritmom pjesme „Chicken Catcher“ su definitivno opet na pravom kolosijeku, a letvicu potom podiže osobna blues priča „Poor And Pure“ koja donosi i jedan od najsnažnijih recentnih vokalnih krikova, ne samo u bluesu, već i u rocku, onaj trenutak kad kao da je cijela jedna strofa izašla sublimirana u ljudskom kriku. Dobra je bila i ideja da nakon toga stvar (doslovce) par minuta preuzme instrumental, tj. naslovna „Istramental“.
No i pored toga, dojam je da su dva najjača aduta čuvana za kraj, a to su „Back To The Roots“ i „Willy The Wimp“ – dvije pjesme za koje niste sigurni je li ‘rock kidnapirao blues’ ili pak obratno. Te dvije pjesme uredno će vas vratiti i u vaše korijene i trenutke kad vas je rock omađijao i oteo dušu. Uglavnom, klecavih koljena se iskrcate s roller coaster zvanog „Istramental“ i jedino što razmišljate je da vam jedna vožnja neće biti dovoljna. „Hrvatska senzacija“? Nisu blesavi oni iz Memphisu kad to kažu. Vjerujte, ne lažu.
Ocjena: 9/10
(Rock svirke Records, 2021.)
New Gondoliers ‘Escape Town’
Ako volite domaće bendove The Strange, The Marshmallow Notebooks i My Buddy Moose, onda vam ni New Gondoliers neće biti mrski, za koje se može reći da su ili najbolje čuvana splitska tajna ili potpuna nepoznanica. Do mene je čak došao i vinil ovog izdanja, a ne mogu naći da je itko od kolega na ostalim medijima ubrao „Escape Town“ za recenziju (unaprijed se ispričavam što sam izgubio volju tragati nakon pet stranica na Googleu).
Rad New Gondoliersa datira čak deset godina unatrag. Oformili su ga splitski glumac, mimičar i dramski pedagog Alen Čelić (gitarist, vokal i koautor pjesama) i bubnjar Veljko Popović (bubnjar), a 2019. im se pridružio multiinstrumentalist Frane Dulio čime je postignuta forma benda, istog onog koji stoji iza albuma „Escape Town“.
„Esape Town“ je ukopan u topli južnjački zvuk iz kojeg progovaraju narativi Elvisa Costella, Boba Dylana i J.J. Calea i posjeduje karakteristike albuma ceste. No radi se o zanimljivoj igri podneblja i glazbene priče. Glazba odgovara narativu neke mitske vožnje američkom cestom Route 66, ali tekstovi kroje drukčiji krajolik, onaj mediteranski.
Ta svojevrsna ‘Amricana Mediteraneo’ priča New Gondoliersa iščitava se kroz „Lowland Wind“ (korijen lutanja)„VW Limousine“ (kao natripani trip kroz Italiju), „Road To Imotski“ (ono što je meksički grad Nogales članovima Calexica iz Tucsona, to je Imotski za ove Splićane), „Hotels Motels“ (kao klasična ‘pamtim samo romance’ pjesma) i „Malaria Dream“ (afričko proširenje u lutanjima). Na albumu su sadržani i drugi motivi nemirnog duha željnog kilometara pod nogama, posebno „Station Square“ iz koje kao da izvire neka nervoza kroz zvuk koji miriše na njujoršku scenu s kraja sedamdesetih, ili pak naslovna „Escape Town“ koja kao da je nadahnuta osjećajem za pop zvuk kakvog je imao Joe Strummer.
Cijela ta izokrenuta priča sasvim solidno stoji kao cjelina koja kao da nekom Amerikancu na njemu razumljivom jeziku i poznatoj glazbenoj špranci šalje pozdrave iz neke egzotične „europske zemlje Safari“. No ako se trebamo vratiti u ovu našu realnost, najveći problem i dalje je taj da ovaj bend za početak bude uočen na domaćem terenu.
Ocjena: 7/10
(Prime Render, 2021.)