The Smashing Pumpkins ‘Oceania’ – Corganovo lutanje po pučini

The Smashing Pumpkins su opet bend. Ne baš isti ljudi. Koliko je to dobro, toliko je i loše…

The Smashing Pumpkins 'Oceania'

Billy Corgan je nezgodan tip. Svadljivi mušićavac, koji je znao imati genijalne trenutke, ali i one samo lucidne. Koliko je glavni pokretač grupe The Smashing Pumpkins, toliko je njen rasturajući faktor.

Napustio ga je i njegov, može se reći, vjerni pratilac bubnjar Jimmy Chamberlin, koji je jedini iz originalne postave bio uz njega na povratničkom albumu „Zeitgeist“ iz 2007., kao i u prethodnom projektu Zwan koji je zaživio nakon prvog gašenja Pumpkinsa 2000. godine. Chamberlin je u medijima pokušavao i taj rastanak zadržati na nekom nivou, rekavši kako je sve proteklo u pozitivnom tonu punom razumijevanja jer on više nije mogao ulagati energiju u nešto što autorski njemu ne pripada, što je Corgan svojom kasnijom izjavim minirao, mrtvo hladno tvrdeći kako je nogirao Chamberlina, zamijenivši ga Mikeom Byrneom, mladićem koji je doslovce bio novorođenče kad je 1991. grupa objavila svoj prvijenac „Gish“.

Zajedno s njim i Nicole Fiorentino, trećom po redu basisticom u bendu, Billy Corgan je oformio posljednju postavu The Smashing Pumpkinsa s kojom je odlučio prekinuti najavljeni „Teargarden by Kaleidyscope“ online projekt. Naime, vjerojatno je shvatio da se malo preračunao jer diskografija nije crkla u, po njemu, predviđenom roku. Naime, „Teargarden by Kaleidyscope“ bio je najavljen kao višegodišnji konceptualni album od 44 pjesme koje su se u zasebnoj formi singla trebale pojavljivati u MP3 obliku na besplatnom downloadingu. Između 2009. i 2011.  objavljeno je deset pjesama, a Corgan je čini se na vrijeme digao ruke od toga (ili uzeo pauzu), jer kad se sve zboroji The Smashing Pumpkins su postigli daleko više objavljivanjem „Zeitgeista“, koji je prodan u pola milijuna primjeraka u SAD-u, čak i pored činjenice što je Corgan većinu onih koji su ga kupili prozvao kretenima, jer po njegovom tumačenju uopće nisu shvatili poantu albuma. Ali to je Billy, od njega se nije ni očekivala drugačija reakcija…

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3sH0xYi1lRI[/youtube]

„Oceania“ je dakle povratak albumskom konceptu, ali i konceptu grupnog stvaralaštva albuma (što nije bio slučaj s „Zeitgeistom“). Rezultat je dvojak.

Pozitivan je u tome što The Smashing Pumpkins konačno nakon nešto više od desetljeća zvuči kao bend, što otvara neke sasvim nove percepcije za budući rad, pod uvjetom da Corgan ne popizi i ne rastjera to novo društvo, što je i do sada uspješno radio. Dakle cijela stvar je organska. Pjesme dišu. Ugodno je osjetiti sve kao cjelinu, iako su neke situacije preproducirane i zapeglane, kao da je Corgan imao želju sebe predstaviti kao gitarskog boga a la Steve Vai.

Po starom receptu, album otvara najžešća pjesma na albumu („Quasar“), da bi se nakon nje, također karakteristična, višeslojna rock poetika grupe počela ‘razlijevati eterom’. Pod osobni favorit bih mogao navesti „My Love Is Winter“. Toliko o pozitivnim stranama.

Negativno započinje s istom tezom, a to je da je s bendovskom formacijom Corgan izašao na brisani prostor i da više nema eventualnih opravdanja u smislu: bilo bi to puno bolje da je opet frontmen živog benda. Stoga zaboravite na „Siamese Dream“, „Mellon Collie and The Infinite Sadness“ i „Adore“  jer današnji The Smashing Pumpkins je daleko od tog (zlatnog) standarda iz devedesetih. I kreativno i izvođački. Tako primjerice pjesme „Pinwheels“ i „Oceania“ koje su trebale imati objedinjene pop elemente sa snažnom, poetičnom i predanom ljubavnom energijom, jednostavno zvuče bljedunjavo, pomalo zastarjelo i patetično. Kao da Corgan više nema ucrtani cilj za svoje instrumentalne avanture. Nije to kao što je bilo prije, tj. odvažno kretanje u nepoznato, improvizacija i dolazak na cilj s više ili manje uspjeha. Sad Corgan kao da besciljno luta, a tu onda opada i slušateljski interes tijekom dugačih uvoda koji ne idu nigdje konkretno, a kamo li u smjeru koji bi trebao biti zanimljiv.

Možda mu mladi bubnjar Mike Byrne odgovora kao bespogovorni organski ritam stroj, no nema onaj Chamberlinov prikriveni jazzerski pristup, zbog kojeg su, ako se malo bolje obrati pažnja, pjesme The Smashing Pumpkinsa i odskakale od dobrog dijela scene devedesetih jer su ugodno ‘svingale’, bile rasplesane, iako se to nije tako činilo. Byrne je mlad i precizan bubnjar, ali je i dozlaboga dosadan, što je dodatni uteg monotonije cijelom albumu, kojeg odjavljuje „Wildflower“, najmonotnija pjesma na njemu.

De facto to više nije alter rock, to je pop rock – nekakav bastardni Toto iskorak za 21. stoljeće, prigodno urešen mističnim simbolima, piramidama, new age artefaktima i simbolikom smjena civilizacija. A koliko god Corgan nekad bio autoritet u tim stvarima, u današnjoj situaciji, čak se i naspram iznova pop-redefinirane grupe Muse čini kao bljedunjavi šarlatan čije rime  ne odzvanjaju onako moćno kao što je to bilo u vrijeme dok je više pažnje posvećivao pjesmama, a manje svom egu.

Ocjena: 6/10

(Martha Music/Universal Music, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X