Iako su Stranglersi kroz godine doživjeli i preživjeli sve i svašta, od odbacivanja pravovjerne punk publike i glazbenog tiska preko niza razočaravajućih albuma, odlaska gitarista, pjevača i glavnog autora Hugha Cornwella te umirovljenja bubnjara i osnivača grupe Jeta Blacka, činilo se kako je prošlogodišnja smrt klavijaturista Davea Greenfielda od koronavirusa zakucala posljednji čavao u lijes ovog utjecajnog britanskog benda.
Kao i mnogo puta dosad, ‘davitelji’ su nam novim studijskim albumom pokazali i dokazali da smo ih prerano otpisali premda bi „Dark Matters“ sasvim lako mogao biti i njihov posljednji pozdrav. Bude li tako, stvarno odlaze sa stilom pošto novih jedanaest pjesama spada među najbolje stvari koje su napravili još od ranih osamdesetih.
To treba shvatiti dosta uvjetno jer Stranglersi osim debija „Rattus Norvegicus IV“ nikad nisu snimili ploču na kojoj se nisu nalazila barem dva do tri ‘fillera’ iako je važno napomenuti da su čak i na skoro potpuno promašenim izdanjima poput „Dreamtime“ redovno imali poneku stvarno veliku pjesmu („Always the Sun“). Iznimku su predstavljali jedino albumi iz devedesetih kada je za mikrofonom stajao Paul Roberts što je, kako je urnebesno i prilično točno opisao jedan od kritičara Allmusica, zvučalo kao da je Radiohead izbacio Thoma Yorkea i zamijenio ga Georgeom Michaelom. U to vrijeme sam ih i prestao pratiti, no negdje sredinom ‘nultih’ na recenziju mi je stigao „Suite XVI“ i uvjerio me da čitava priča polako opet dobiva smisao, ponajviše zahvaljujući Bazu Warneu koji je zauzeo ne samo Robertsovo, već i mjesto gitarista Joea Ellisa.
„Dark Matters“, s prekidima za turneje sniman punih devet godina, u svakom je slučaju kreativni vrhunac aktualne postave u kojoj je i bubnjar Jim Macauley (Blacku, prestarom za sviranje, pripalo je nešto nalik poziciji savjetnika), zrelo i zaokruženo djelo muzičara svjesnih da se približavaju kraju svog puta, što je posebno primjetno u tekstovima. Glazbeno, materijal u jednakoj mjeri evocira rane novovalne albume i sofisticirani art pop kojem su se okrenuli u osamdesetima, pri čemu im puno bolje leži ovo prvo.
Tako vam nitko ne bi zamjerio kada biste pomislili da je „This Song“, pojačana sjajnim videospotom u kojem je glavnu ulogu odglumio legendarni branič engleske nogometne reprezentacije Stuart Pearce, izvorno napisana u danima „Rattusa“ ili „No More Heroes“, u post-punku „The Last Men on the Moon“ Warneova gitara i Greenfieldove klavijature istovremeno se nadopunjuju i ‘razmjenjuju udarce’, a svojevrsni naklon samim počecima zaokružila je „No Man’s Land“ vođena basom JJ Burnela čiji će vam svaki odsvirani ton propisno prodrmati utrobu.
Među skladbama koje podsjećaju na drugu, više art fazu grupe prednjači arapskom proljeću posvećena „Water“ koju na višu razinu podižu dobro ukorporirani istočnjački motivi, „If Something’s Gonna Kill Me (It Might as Well Be Love)“ nepotrebno su približili 80’s popu, dok se ambiciozna „White Stallion“ ipak srušila pod teretom pretenzija kao što su prateći vokali operne širine i prizvuka.
Završni komadić slagalice su balade s natruhama folka, čak i countryja – u akustičnoj minijaturi „The Lines“ Burnel bore na svom licu koristi kao podsjetnike na neke važne ljude i trenutke svoga života, „Down“ je malo previše sladunjava, no zato je tu „And If You Should See Dave…“, direktna i lijepa posveta Greenfieldu koja kulminira toliko jednostavnim, a savršenim stihom „this is where your solo would go“. Ne smijemo zaboraviti ni odjavnu „Breathe“ koja ulazi u društvo njihovih najuspješnijih laganica, rame uz rame s „North Winds“ i „Golden Brown“.
„Dark Matters“ je, nedvojbeno zbog Daveove smrti, i prije izlaska izazvao hype s kakvim se nisu susreli desetljećima. Nije isključeno da će taj novonastali interes na neko vrijeme odgoditi završetak priče o Stranglersima, priče kojoj ovaj album predstavlja više nego zadovoljavajuće posljednje poglavlje.
Ocjena: 7/10
(Coursegood, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
