Njihovu sam novu ploču na našim stranicama nedavno ocijenio desetkom, što činim stvarno rijetko, a nakon što sam tih dvanaest pjesama čuo uživo, nemam više nikakvih sumnji da ću ih na listama najboljih izdanja godine staviti na sam vrh.
Svaka čast Nicku Loweu i Los Straitjacketsima, ali vrhunac mog povratničkog posjeta Manchesteru ipak se dogodio dan kasnije, kada su pozornicu Apolla zauzeli Matt Johnson i njegovi The The. Njihovu sam novu ploču „Ensoulment“ na našim stranicama nedavno ocijenio desetkom, što činim stvarno rijetko, a moje iščekivanje dodatno je poraslo kada sam saznao da je na aktualnoj turneji izvode u cijelosti. Nakon što sam tih dvanaest pjesama čuo uživo, nemam više nikakvih sumnji da ću ih na listama najboljih izdanja godine staviti na sam vrh.
Za početak, nekoliko redaka ćemo posvetiti i Apollu koji, kao i većina mančesterskih klubova, nosi prefiks O2, što u prijevodu znači da tvrtka punog imena Telefonica UK Limited gotovo da drži monopol nad svim koncertnim događanjima u gradu. Davno prije, kada su glazba i klubovi mogli egzistirati i bez sponzorstava i suvlasništva velikih korporacija, kroz tu su dvoranu kapaciteta 3.500 mjesta prošli svi od Beatlesa i Rolling Stonesa (s Ikeom i Tinom i Yardbirdsima kao predgrupama) do punk hordi i novovalaca predvođenih sa The Clash i Elvisom Costellom, a mnogi se još sjećaju i double billa iz 1984. godine koji su sačinjavali U2 i The Waterboys. I The The su u Apollu znali nastupati osamdesetih, dekadi u koju bi se Johnson, iako je Britanija tada bila siromašnija, pesimističnija i opasnija, po mnogočemu želio vratiti.
Tako je publika u ponedjeljak bila zamoljena da ne fotografira jer „bend želi vidjeti vaša lica, a ne vaše mobitele“, no ekipa Ravno do dna uspjela je izbjeći zabrane i snimila dovoljno fotografija za čitavu galeriju. Također, kroz „Ensoulment“ se poput kakve niti provlače nostalgija, nerazumijevanje svijeta koji umjesto u stvarnosti egzistira na društvenim mrežama, ali i prijezir prema „izdajničkom Albionu koji mora pasti“. Neke od pjesama iz drugog dijela koncerta, nazvanog „retrospektiva“, i dalje su nevjerojatno aktualne, primjerice „Heartland“ iz 1986. godine u kojoj Englesku naziva „51st State of the USA“.
Izvedbi „Ensoulmenta“ prethodila je Mattova zamolba da ga saslušamo koncentrirano i u tišini mada se, dakako, našlo debila koji su, eto, baš u tom trenutku nešto morali raspraviti. Novi materijal i uživo je zvučao fenomenalno, barem jednako dobro kao u studiju, uz neznatne preinake poput malo sporijeg tempa ili produžene solo dionice. Vezano uz njih, ponovno ću izdvojiti gitarista Barrieja Cadogana čija sola nikad ne sadrže niti jedan ton viška, a svojim pedalama s efektima podsjetio je čak i na genijalnog Willa Sergeanta iz Echo & The Bunnymen.
Određene skladbe dobile su i kratko pojašnjenje, a uz tekstualno možda i centralnu stvar albuma „Some Days I Drink My Coffee By the Grave of William Blake“, highlight prvog segmenta večeri bile su prekrasne balade „Where Do We Go When We Die“ i „Rainy Day in May“ te eksperiment „Linoleum Smooth to the Stocking Foot“. Slušajući ih, zatekao sam se kako otkrivam i oduševljavam se stihovima koje prilikom opetovanih preslušavanja nisam ni primijetio, stihovima savršenim kako za citiranje tako i za razmišljanje (“poison is drinkable“ je trenutno prvi koji mi pada na pamet).
Poslije 15 minuta stanke, vratili su se na stage i već uvodnom „Infected“ najavili da nas očekuje uvid u jednu od najdojmljivijih pjesmarica britanskog pop-rocka u kojoj ima soula, funka, arta, utjecaja velikih engleskih songwritera, ali i suvremenika tipa The Smiths ili Prefab Sprout. Johnson se svojim pjesmama obožava poigravati pa su se „Love is Stronger Than Death“ i „Slow Emotion Replay“ razlikovale ne samo od studijskih originala, nego i od verzija objavljenih na „The Comeback Special: Live at the Royal Albert Hall“. Obje su, naime, bile usporene, u „Slow Emotion Replay“ je umjesto bubnjara ritam davala mašina, što je šteta jer je ona verzija s usnom harmonikom nalik skladbi „Vivid“ supergrupe Electronic ipak ultimativna.
Baš poput mene, i Matt se zgražao nad novim mančesterskim neboderima, pozvao nas da vičemo protiv pokojne Margaret Thatcher te se prisjetio kako je prije više od četrdeset godina napisao svoj najveći hit „This is the Day“.
Česta floskula vezana uz izvještavanje s koncerata je ona prema kojoj je proletio u trenu. Ista se ovoga puta stvarno pokazala točnom jer mi niti cca dva i pol sata svirke nije bilo dovoljno, a ostalo je i pjesama koje sam uzalud čekao čuti. Zbog toga ću i na sljedećoj turneji pokušati negdje uhvatiti The The, i tako se čini da je poslije svih godina na sceni, najbolje tek pred njima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
