Shyamalan Jr. je snimila film koji se koncepcijski, narativno i stilski gotovo preklapa sa većinom uradaka njezinog oca, demonstrirajući solidan zanatski talent ali i brdo negativnih tendencija koje kroz čitavu karijeru prate gospodina tatu, do te mjere da su mu gotovo postale zaštitnim znakom.
Nedavno sam se pišući o filmu “Infinity Pool” dotaknuo teme djece slavnih umjetnika koja žele izaći iz sjene slavnih roditelja pokušavajući se maksimalno distancirati od njihovog stvaralaštva, te kako je slučaj obitelji Cronenberg raritet po tom pitanju s obzirom da je sin Brandon samo nastavio tamo gdje, nažalost, još uvijek nije stao njegov otac David. A ako je “Bazen beskonačnosti” bio dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla, što tek onda reći za film “The Watchers”, debitantski dugometražni uradak Ishane Night Shyamalan, kćeri slavnog M. Night Shyamalana, čiji film toliko nalikuje radovima njezinog oca (koji na “The Watchers” služi kao producent), da izgleda da se Ishana poslužila dobrim starim manevrom ctrl+c, ctrl+v.
Dok je Croneberg Jr. pokazao vrlo sličan senzibilitet kao i otac mu, ipak je u svom izričaju ponudio određene novitete, barem se donekle distancirajući od “body horrora” kojim se njegov otac proslavio. Shyamalan Jr. je snimila film koji se koncepcijski, narativno i stilski gotovo preklapa sa većinom uradaka njezinog oca, demonstrirajući solidan zanatski talent ali i brdo negativnih tendencija koje kroz čitavu karijeru prate gospodina tatu, do te mjere da su mu gotovo postale zaštitnim znakom.
M. Night Shyamalan se proslavio sredinom devedesetih hitovima “The Sixht Sense” i “The Unbrekeable” te je uz “The Usual Suspects” najzaslužniji za popularizaciju tzv. twist endinga, koncepta koji se u to vrijeme doimao vrlo svježe i uzbudljivo, da bi danas bio grozomorno prostituiran, do te mjere da je postao gotovo obavezan u svakom trileru ili hororu koji (ne) drži do sebe, zbog čega twist više i nije twist jer se zna da twist sigurno dolazi, pa se gubi bilo kakav osjećaj šoka i iznenađenja, a iole iskusniji gledatelj većinu vremena pogađa kakav će se začudni obrat dogoditi na kraju.
Nakon golemog kritičarskog i komercijalnog uspjeha spomenutih dvaju filmova, uslijedila su još dva naslova koja su zgrnula masnu količinu love na box officeu (“The Sings” i “The Village”), ali kod kojih je bio jasno vidljiv kreativni pad autora koji si je dodao “Night” jer mu je zvučalo to zvučalo kul (kći ga toliko kopira da je i ona to “kul” ime preuzela), da bi zatim uslijedila ne jedan, ne dva, čak niti tri, već četiri debakla. “The Lady in the “Water”, “The Happening”, “The Last Airbender” i “After Earth” su svaki na svoj način grozni filmovi na koje nije potrebno trošiti riječi, međutim zanimljivo je kako je nakon njih gospon M. uspio revitalizirati karijeru nakon što je stavljen na crnu listu ljudi kojima holivudski studiji više nisu htjeli financirati projekte.
Snalažljivi Mr. M. je podigao hipoteku na kuću, riskirao sve što je imao i sam financirao svoj sljedeći film niskobudžetni horor “The Visit” kojim se vratio svojim korijenima. Film je polučio ogroman uspjeh te na uloženih 5 milijuna je zaradio gotovo stotinu, vrativši posrnulog redatelja na stare staze slave po kojima još uvijek suvereno korača, budući da su uslijedila još tri komercijalno vrlo isplativa filma “The Split”, “The Glass” i “The Old” dok bi mu najnoviji film, “Trap”, trebao izaći za nepuna dva mjeseca.
Kroz čitavu svoju karijeru, koja je imala više uspona i padova od Gaussove krivulje, Shyamalan je zorno demonstrirao određene vrline i mane. Svi njegovi naslovi su izrazito atmosferična ostvarenja začudnog i kreativnog koncepta, vrlo intrigantne centralne misterije, potpune nebrige za bilo kakvu karakterizaciju likova, vrlo klimavog raspleta i sumanutih twistova. Svega toga napretek ima i u “The Watchers”, jedino što imate osjećaj da pijete Colu Zero, okus je neznatno inferiorniji, mislite da da je nešto zdravije tj. bolje, a zapravo je riječ o istom umjetnom govnu.
Riječ je o filmu o kojemu je bolje ne znati gotovo ništa prije gledanja, čak je i preporučljivo ne pogledati trailer, pa ću vrlo šturo govoriti o samoj radnji. Mina (Dakota Fanning) radi u jednom pet shopu u Galowayu kad je šef jednog dana zamoli da preveze papigu, točnije zlatnog papagaja (izgleda da obitelj Shyamalan sluša Električni orgazam) imena Darwin u neki zoološki vrt. Po putu Mina i Darwin će zapesti u čudesnoj šumi u kojem neće kao u istoimenom crtiću naletjeti na Kaktus Cara, ali zato hoće na svašta nadrealno i bizarno.
“The Watchers” kao malo koji naslov pati od tzv. “Lost sindroma” (iako pojedinci do danas brane rasplet te serije, meni će zauvijek ostati sinonim za najgori mogući završetak), nudeći vrlo zanimljiva pitanja i intrigantan koncept te budalaste i neuvjerljive odgovore. Shyamalan se mora priznati da je u svom debiju demonstrirala kako je tehnički vrlo nadarena autorica sposobna kreirati napetu atmosferu, te poput iskusnog filmaša koristi teško shvatljive zvukove, nepreglednu šumu i sumornu maglovitost kako bi uvjerljivo dočarala jezovitost prostora u kojem se protagonisti nalaze. Međutim, sve to u jednom trenutku pada u vodu.
Ono što započne tajanstveno i uzbudljivo, nakon pola sata, dok nas redateljica uvodi u priču, pretvara se u gomilu budalaština, rupa u priči, nelogičnih odluka likova o kojima ne doznajemo baš ništa osim imena i odgovora na pitanje “što se u toj šumi događa?” koji nemaju veze s mozgom u toj mjeri da potpuno uništavaju bilo kakav potencijalni kredibilitet filma.
Izgleda da kći još uvijek nije naučila od oca da, kad već snima takve papazjanije, nije mudro u sve to ubacivati pretenciozne teme i pokušati se baviti ozbiljnim stvarima, jer uz ovako glupu priču to sve ispadne još bedastije. Ispod silnih naslaga nasumičnih besmislica krije se zanimljiv esej o krivnji, grižnji savjesti, dualnosti čovjeka i potrebi za konstantnim nošenjem maski (ne mislim na jebeni riječki karneval), no nažalost nemoguće je išta shvatiti ozbiljno kad se većinu vremena pitate što to uopće gledate.
S obzirom na to da sam dosad pažljivo izbjegavao bilo kakve spoilere, dotaknut ću se samo nakaradne papige. Nakon “Slatke Simone” ovo je već drugi film zbog kojega sam se nekoliko puta morao zapitati “što li ova ptica tu radi,” ne dobivajući nikakve suvisle odgovore. Sirota Dakota Fanning, koja cijelo vrijeme ima zbunjenu facu (kao i gledatelj), čitav film naokolo nosi krletku kao klinci nekad tamagotchije i zbog nje mora izgovarati rečenice kao što su: “Idem dolje, dodaj mi papigu”. Prokleta papiga.
Bez obzira na neuspješan debitantski uradak, ne treba još uvijek otpisati Shyamalan mlađu kao autoricu, jer je unatoč svim manama pokazala da je s tehničke strane vrlo umješna redateljica, kao i tendenciju ozbiljnijim temama koja bi bila bolje iskorištena u nekom pametnijem filmu. Jedino što bi doista trebala jest distancirati od pokušaja kopiranja vlastitog oca jer ovako ispada Shyamalan za siromašne. A ni ovaj za bogate nije bogzna što.
Ocjena: 3/10
(New Line CInema / Warner Bros. Picutes, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
