The Wayne Shorter Quartet je uvijek bio ‘bez spasonosnsne mreže’, a glazbeno-akrobatski hod po žici nastavlja se s novim riskantnim figurama i akrobacijama. Wayne Shorter ni s napunjenih sedamdeset godina nimalo ne posustaje.
The Wayne Shorter Quartet jedan je od rijetkih istovremeno utjecajnih i popularnih jazz bandova današnjice. Ne samo što ga čine četiri briljantna glazbenika; pijanist Danilo Perez, kontrabasist John Patitucci i bubnjar Brian Blade predvođeni naravno legendarnim, sada već sedamdesetogodišnjim saksofonistom Wayneom Shorterom (kojeg je i hrvatska publika imala prilike čuti i vidjeti na nezaboravnom koncertu u 2006. u zagrebačkom SC-u u sklopu Zagreb Jazz Festivala), već stoga što je riječ o bendu u pravom smislu i značenju.
Upravo je Wayne Shorter taj koji je jedinstven jer je zaobilaznom taktikom u prvom planu više nego neke njegove ostale legendarne i kultne kolege koje kao i on iza sebe imaju puno mlađi bend. Nije on predvodnik koji sprovodi krutu disciplinu jer mu status to dopušta. Upravo suprotno. On je mentor koji od Pereza, Patituccija i Bladea traži i s njima istražuje njihove krajnje dosege kreativnosti. Shorter je čovjek koji inspirira i iz drugih očigledno izvlači maksimum. Njegov saksofon je gotovo samo premosnica u toj kolektivnoj inspiraciji i time je automatski pjenušava krijesta velikog i moćnog vala pred kojim ste nemoćni.
Već 13 godina taj kvartet u nepromijenjenom sastavu uzburkava scenu i akrobacije istog uvijek su bez ‘zaštitne mreže’. Stoga je naslov posljednjeg albuma „Without A Net“ uistinu definicija po kojoj se ravna Wayne Shorter Quartet. Nema ‘mreže’ već od samog početka u „Orbisu“ koja kao da je sklapanje skladbe od nasumičnih tonova i onomatopejskih zvukova, kao što je već u narednoj „Starry Night“ izvučen tepih sigurnosti koju pruža Bladeov, obično snažni i prezentni ritam. Dakle potpuni hod po žici koji se sa slušateljske strane čini gotovo harmonično jednostavnim i u izvedbi i u ugođaju.
Kompaktnost zvučne slike također iskače u prvi plan posebice live ugođaj, koji je samo još jedan dokaz kako ‘mreže’ nema. I ovo glazbeno putovanje je novo i kroz njega je protkan i segmentiran Shorterov dugogodišnji stilski put. Bljesne tu i tamo bebop kao podsjetnik na Arta Blakeya i Milesa Davisa, kao i fuzije nezaboravnog Weather Reporta, a opet nema gažiranja i kićenja tim značajnim periodima jer Wayne Shorter Quartet zvuči jedinstveno i u neku ruku neuklopivo u brojne ladice, skoro pa od okupljanja. „Without A Net“ je nešto poput šetnje ulicom prepunom jazz klubova po kojoj nasumično upijate zvukove iz svakog, nekad glasnije i prezentnije, nekad tiše, ovisno u kom trenutku se vrata nekog od njih propuste nekog posjetitelja.
Kvartet profiliran kao potpuni eksperiment i dan danas zvuči kao da se Shorter, Patitucci, Perez i Blade nisu zasitili brojnih opita. Kao da su na početku – i dalje svježi, fokusirani i, usudim se reći, napaljeni na kakofonijsku rapsodiju svog izričaja.
U 77 minuta i 27 sekundi, koliko traje album, proživljava se usisanost u njihov svijet improvizacije koji u slučaju skladbe „Pegasus“ snimljene u Walt Disney Concert Hallu traje pune 23 minute. Nema zamora i upadanja u loop. Posljednje „Zero Gravity to the 10th Power“ i „(The Notes) Unidentified Flying Objects“ pumpaju svježe i razorno i ne dozvoljavaju izlazak iz ozračja Kvarteta – te unisone zvučne snage koja bez riječi dočarava životnu kakofoniju.
Ocjena: 10/10
(Blue Note / Dallas Records, 2013.)