Them Moose Rush ‘Don’t Pick Your Noise’ – izvadite prst iz nosa, imamo nove heroje

Bjelovarski prog noise rock trio koji čine Nikola Runjavec, Vedran Marinko Komlen i Branimir Kuruc novim albumom donose svježi dah moderne svjetske rock avangarde.

  • 126
    Shares
Them Moose Rush ‘Don’t Pick Your Noise’

Ozbiljan bend koji ima nešto za reći i to zna učiniti, prepoznaje se na kilometre, a često i u samom začetku. Bjelovarski trio Them Moose Rush jedan je od takvih bendova. Bilo je to jasno već na prvijencu „To Future Miss Sunshine“ objavljenom prije pet godina na Bandcampu. Tada su se pokazali pravovjernim pionirima ovih prostora u prog noise rocku kao jednom od najzahtjevnijih glazbenih pravaca. Da, najzahtjevnijih, jer tu nema trikova. Koliko svirački treba biti uigran, još više treba biti hrabar i progresivan u praćenju zakučastih putova muza, i to cijeli bend, bez poštede – jedan zvučni organizam koji reagira na podražaje po sličnim pravilima kakva je u free jazz odavno donio jedan Ornette Coleman. A da bi sve to uopće imalo smisla potreban je vanserijski vokal, onaj koji se u djeliću sekunde može baladno ‘rascmoljiti’, a trenutak kasnije demonski zaurlati, jer prog noise su emocije na n-tu potenciju.

Pjevač i gitarist Nikola Runjavec upravo ima spoj takve emotivne energije i androgini vokal koji je prije u ženskim, nego muškim lagama, identično kao i vokal Cedrica Bixlera (At The Drive-In i The Mars Volta) ili pak Roberta Planta iz mladih dana. No upravo ta podudarnost ujedno je od samog starta i ‘prokletstvo’ koje je pratilo Them Moose Rush, a to je da će ih zli jezici uglavnom proglašavati kopijom grupe The Mars Volta. Ali to je nešto s čim se bend do sada naučio nositi, jer je to besmisleno kao kad bi netko, primjerice, u automobilskom svijetu nekome prebacivao to da je proizveo kopiju Ferrarija Testarosse, kao da je to, da se okoristim ‘prigodnim’ izrazom, pičkin dim. Možda bi bilo dobro postaviti pitanje: koja je to druga slična kopija The Mars Volte, a da se kojim slučajem ne bavi tribute prostituiranjem? Pa bi u tom svjetlu jednom zauvijek trebalo prekinuti tu ‘The Mars Volta priču’ kad su Them Moose Rush u pitanju, jer ova zemljica s objavom „Don’t Pick Your Noise“ albuma uistinu ima ‘grlo’ svjetskog potencijala kad je prog noise u pitanju, kao što je ovaj bend u stanju koncertno vas katapultirati tamo gdje mnogi ne mogu dobaciti jer im nedostatak talenta to ne dopušta.

Što se tiče samog profesionalnog puta grupe Them Moose Rush i tu je cijela stvar do sada izvedena bez greške. Iz sadašnje pozicije gledano, greška bi možda bilo da se nakon „To Future Miss Sunshine“ grupa ‘zakopala’ u rad na novom dugosvirajućem produktu, no to je premošćeno s fokusom na dva „Three π“ EP-ija („Three π One“ i „Three π Two“ iz 2014. Tj. 2015.) koji su svojim manjim, ali zaokruženim, formatima ubrzali sazrijevanje, učvrstili konceptualnu liniju i takav način razmišljanja, i dakako oslobodio balasta s ekstra minutažom (jer je kod dogosvirajućeg albuma to čest nemoguće izbjeći), a uz sve poslužili kao početna točka za prepoznatljivi, i danas kontinuirani, prateći video art u spotovima. Možda je prvi EP bio blagi korak unatrag u potrazi ‘konvencionalnijih rješenja’, ali na drugom je pronađen balans i time je bio otvoren prostor za pravog nasljednika „To Future Miss Sunshine“.

Da ne bi bilo zabune, EP-iji su bili tehnički superironiji spram tog albuma, ali „To Future Miss Sunshine“ je jedan od onih prvijenaca na kojem je uhvaćeno ‘ono nešto’ u čijoj formuli je važan ekstrakt mladenačke neobuzdanost i spontanost, dakle nešto što bi bilo uzaludno pokušati ponoviti, a autor ovih redaka taj album drži za jedno od najboljih debitanstskih rock ostvarenja na ovim prostorima koliko god je to tada prošlo ispod radara.

„Don’t Pick Your Noise“ donosi pak onu nužnu dozu zrelosti i kreativnog suvereniteta, tako da se nakon preslušavanja može jedino odlučiti o tome ulazi li Them Moose Rush u spektar omiljene, ili pak u spektar neomiljene glazbe, ali njegovo odbacivanje kao pretenciozne stranputice je isključeno. To što bi se moglo nazvati pretencioznim, taj spoj nespojivog, taj stakatični osjećaj za promjenom, ne samo ritma, već cjelokupnog ozračja u svakoj pjesmi po nekoliko puta, ili koliko god to ovaj trio osjećao da je potrebno, jest suštinski i iskreni Them Moose Rush, do te mjere da je naprosto teško ne uživati u njihovom flowu konstantne konstrukcije i dekonstrukcije. Upravo ta dekonstrukcija i konstrukcija pjesama diše u svom originalnom ritmu. One su smislene fraze, i jedino su nepripremljenom uhu kaotične, no emotivna dubina određenih poslanih poruka i načini izvedbe, u kojima se ne može čuti ništa više od onoga kako to bend izvodi i uživo, savršeno se tka u cjelinu iz naizgled nespojivih krokija.

Tu leži i još jedna krucijalna razlika spram već spomenutog benda The Mars Volta. Naime, Them Moose Rush nemaju maratonske solističke ekspade u kojima se bend otisne na improvizacijski put, pa kud god da ga to odvelo, makar i do zamora materijala. Upravo suprotno, kod ovih Bjelovarčana naglasak je na kolažiranju različitih mikro cjelina koje stvaraju onaj poznati free jazz moment, a to je da po završetku jedne skladbe imate osjećaj da ste ih istovremeno konzumirali tri ili pet. A to dakako nije nijansa, to je punokrvni autorski potpis. Autorski potpis Them Moose Rush je svojevrsni odraz u ogledalu hektične (globalne) stvarnosti.

Tako već uvodna minijatura „Voodoo Stones“ iz ‘radijske daljine’ ušeta u zvučnike sa stavom i magijom, da bi se ubrzo potpuno rasplinula s naletom šizofrene „Dumadu Honey“ (za koju je, usput kazano, snimljen i izvrstan prateći spot). Treća „Sea Quince“ je pak fenomenalno dinamičko poigravanje s grunge nasljeđem, dakako tu je harmonijski loop identičan cijelo vrijeme, ali pristup je transcedentno sličan kao u kazališnom komadu „Stilske vježbe“ gdje tema varira od ditorziranog huka i samrtnog ropca do razine balade.

Naslovna „Don’t Pick Your Noise“ pakleni je crossover funka i noisea tako da „Stupid Face“ nakon nje donosi prijeko potrebni chill-out, gotovo da bi je mogli nazvati ‘standardnom’ pjesmom, ako se to uopće ikad može reći kad su TMR u pitanju. „Lethal Dose Of Pretty“ opet donosi fenomenalnu kombinaciju u kojoj kao da su nekadašnji Rage Against The Machine i Porno For Pyros srasli u jedno tkivo. „Anoie“ je zgoditak kakav bi prije očekivali od jednih System Of Down, kao što i naredna „Dreydribble“ moćno nabija distorzičnu prašinu u osjetila prije nego li odjekne „Radio Violence“ svojim potencijalom dvoranskog rock hita. Na kraju dolazi još ugodnije iznenađenje kroz predzadnju „Nevermind Openmind“ i posljednju „Whim“ koje kao da su centrifugirale utjecaje Black Sabbatha i Jimija Hendrixa u 21. stoljeće.

Album „Don’t Pick Your Noise“ tako izbija na čelo kao jedan od najboljih modernih rock albuma, ne samo u Hrvatskoj, već i šire, kako pokazuju reakcije specijaliziranih stranih medija, a upravo je tako nešto i nužno kako bi jedan ovakav kvalitetan projekt uspio, iako u startu nema apsolutno nikakve šanse na domaćem terenu i širem auditoriju. Tako da pored one krilatice ‘svjetsko, a naše’ treba možda i dodati: ‘prije za svijet, a manje za nas’, jer ovi avangardni momci 21. stoljeća, kao da nemaju što tražiti u mentalitetu začavlanom u osamdesete prošlog stoljeća.

Ocjena: 10/10

(TMR Records, Dostava zvuka i Dirty Old Label, 2018.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  • 126
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X