‘Portret perom’ ni u kom pogledu nije klasična biografija, jer biografske elemente miješa s autobiografskima, a fantaziju s poezijom i estetikom. U tom smislu moglo bi se reći da je knjiga pisana u skladu s duhom pustolovina Corta Maltesea.
Prošle je godine prestižnom francuskom književnom nagradom Goncourt u kategoriji biografije nagrađen je redatelj i pisac Thierry Thomas za svoju knjigu “Hugo Pratt, portret perom” koja je odnedavno u hrvatskom prijevodu Ursule Burger dostupan u izdanju izdavačke kuće Vuković & Runjić. Knjiga je to koja se više bavi djelom nego životom svog naslovnog junaka, talijanskog crtača stripova rođenog bez ‘H’ i s jednim ‘t’ manje kao Ugo Prat 1927. godine, a koji je svjetsku slavu stekao kao tvorac jednog od najomiljenijih strip junaka druge polovice 20. stoljeća, gospodina i pustolova Corta Maltesea, moreplovca rođenog bez linije sudbine na svom dlanu, pa ju je bio primoran sam urezati britvom svog pokojnog oca.
“Portret perom” ni u kom pogledu nije klasična biografija, jer biografske elemente miješa s autobiografskima, a fantaziju s poezijom i estetikom. U tom smislu moglo bi se reći da je knjiga pisana u skladu s duhom pustolovina Corta Maltesea, no ako tražite faktografske podatke u kronološkom slijedu i detaljan opis životnih prilika koje su stvorile Huga Pratta, ovo nije štivo za vas. Thomas je, saznajemo, kao mladić imao čast upoznati Pratta, autora koji mu je bio uzor kad je i sam razmišljao o karijeri crtača stripova. No čini se da je “Pratt po sebi” ostao tajanstvenom silom u Thomasovom iskustvu, pa mu kao jedini način za pisanje o njemu ostaje samo izmaštati ga.
Thomas tako, primjerice, zamišlja jedno putovanje vlakom iz Venecije do Pariza tijekom kojega će u trenutku prosvjetljenja Pratt udahnuti život u svog junaka koji će mu obilježiti karijeru. I druge ovdje opisane zgode Pratta, čovjeka koji je samoga sebe doživljavao kao svjetskog putnika i pustolova u jednakoj mjeri koliko je to bio i sam Corto, biti će više plod uobrazilje nego činjenica, a koliko god on bio junakom na ovim stranicama, toliko se u toj ulozi nalazi i sam Thomas. Njega nalazimo kako u sjedi u kafiću u Nici kako čitajući novine iz kojih saznaje vijest o Prattovoj smrti. To ga tjera na promišljanje o raznim aspektima Hugovog djela, ali i o vlastitim interesima i utjecajima od kojih je ponajviše zastupljen drugi velikan iz Riminija kojeg je imao čast upoznati u mladosti, a čija je umjetnost na njega ostavila neizbrisiv trag. Riječ je o titanu talijanske kinematografije Federicu Felliniju kojeg Thomas prilično uvjerljivo uspijeva uplesti u svoj glavni narativ o Prattu.
Thomasova sposobnost dočaravanja Prattovih slika tolika je da mu se možda ilustracije mogu činiti izlišnima, no ipak je šteta što knjiga o jednom tako velikom vizualnom majstoru, osim portreta Corta u akvarelu s naslovnice, ostaje u obliku slova na papiru. Možda ćete za potpunost ugođaja morati posegnuti i za izvornim materijalom koji autor tako vješto opisuje, stripovima toliko upečatljivih naslova kao što su “Koncert u o-molu za harfu i nitroglicerin”, “(Ne)burleska između Zuydcootea i Bray-Dunesa”, “…I opet ćemo govoriti o gospodi i pustolovima”, ili pak za izvornom točkom Corta Maltesea, legendarnom “Baladom o slanom moru” koja počinje jednom od najupečatljivijih uvodnih tabli u povijesti stripa: “Ja sam Pacifički ocean i najveći sam…”
Zanos kojim Thomas piše o Prattu dovoljan je da probudi interes i kod onih koji malteškog mornara poznaju površno, tek kao amblem ili simbol neke neodređene avanture, dok će obožavatelji Hugovog stripa, kojima je knjiga načelno i namijenjena, jamačno osjetiti želju za ponovnim susretom s Cortom, Rasputinom, Zlatoustom i drugima.
(Vuković & Runjić, 208 str., meki uvez, listopad 2021.)