‘Jesu li uspjeli preći granicu?’ pitao sam organizatora na telefon uoči koncerta. ‘Ne znam. Javim ti još’, bio je kratki odgovor. Taj razgovor nismo vodili ’91. već jučer u četvrtak 24. rujna 2015. godine, a dan prije sve se činilo da je stanje još uvijek ‘normalno’.
„Lijepo je osjetiti da granice za muziku ne postoje“, izjavila je Dunja Dačić Dojo, „Jučer smo svirali u Beogradu, sutra u Ljubljani, preksutra opet u Beogradu, a u Zagrebu se uvijek osjećamo kao kod kuće, hvala vam zbog toga, jer i kad se granice zatvore, uvijek je tu prijateljska Bosne preko koje se može do vas“, kazao je na pozornici Ilija Duni iz grupe Ti u četvrtak na pozornici Vintage Industrial Bara.
Zbog zatvaranja granice između Hrvatske i Srbije koncertni program Dozvoljeni četvrtak lako je mogao postati prvi Nedozvoljeni četvrtak, jer je kompletan line up bio sastavljen od srpskih glazbenika; beogradskog Ti, te novosadskih Wolfram i Dojo. „Gdje toga ima da ja državi platim radne dozvole za ljude koje potom ta ista država ne pušta preko granice?!“, rekao mi je u jednom trenutku i organizator koncerta Luka Juranić.
Nastup je kasnio jer su glazbenici tek u 20 sati stigli do kluba zbog silnih peripetija na graničnim prijelazima uslijed izvanrednih mjera koje su nas pogodile u apsurdnom trenutku u kojem primjerice sirijske izbjeglice bez problema ulaze u zemlju dok dvije vlade treniraju pišanje u dalj preko svojih ekonomija i slobodnog kretanja vlastitih građana. Možda je i zbog toga sve ono što su pružili glazbenici u Vintage Industrial Baru bilo pozitivno naelektrizirano za stupanj više od uobičajenog (iako autor ovog teksta više ne zna što je za nas pojam ‘uobičajeno’).
Večer je otvorio Wolfram, novosadskski crossover bend širokog spektra koji je pronašao i novi stilski pravac za to što svira i nazvao ga acid metal. Za početak, Wolfram je jedan od najboljih metal bendova u ovom trenutku općenito. Uzeli su sebi puno prostora i svirali više od sat i 15 minuta i pri tome izašli na bis. Mogu reći kako odavno u metalu nisam čuo toliko promišljanja i tkanja glazbene priče koja se odvija pred očima i ušima kao napeti film. Jest da je to dobrano na tragu Toola, ali samo u pristupu, ne u glazbenom kopiranju, no tako precizno pratiti emotivni naboj pjesama i njihov unutrašnji ritam, a potpuno zanemariti uobičajene metal sheme kad su pjesme kreirane za mosh pit dio, circle pit dio, growl dio itd, uistinu nije česta pojava. Pored toga nitko iz Wolframa nije osjećao ni najmanji poriv za nagovaranjem publike na bilo što, nije im smetao ni uobičajeni prazan prostor između pozornice i prvog reda publike, a valjda im ne bi smetalo ni da su svi sjedili u foteljama. Jednostavno su udubljeni u svoju glazbu i ničim ometano istu ‘puštali među ljude’. I ta glazba je uistinu podražavala sve više i više. Bis je bio iskrena kulminacija ovog izvrsnog benda koji je te večeri održao svoj prvi koncert u Hrvatskoj.
Njihova sugrađanka kantautorica Dunja Dačić Dojo, zadržala se puno kraće na pozornici čime je pristojno kompenzirano vrijeme pred izlazak Ilije i Trajčeta u ulozi zvijezda večeri. Dojo je, za razliku od možda očekivanog, gitarsku pratnju odradila na električnom Jacksonu, a ne na akustičnoj gitari, da bi se pred kraj nastupa okrenula elektronskim ‘spravicama’ i jednako mantrički emotivno držala tenziju svojim dubokim vokalom. Pored EP-ija „Endings“ predstavila je i novi materijal, a njena najzanimljivija značajka jest da ju je (kao i Wolfram) teško ukalupiti u neke stilske okvire, jer ima tu svega, od misticizma jedne Enye pa do rokerske oporosti PJ Harvey. Dojo je nešto kao put prema glazbenoj duhovnosti.
Nastupe grupe Ti uglavnom ne propuštam, ali ovog puta su posebno bili raspoloženi za tulum na pozornici i gotovo da su sve više ubrzavali kako se koncert približavao kraju. Trajče je plesao, klečao i radio grimase pred svojim elektonskim ritam setom, dok je Ilija kreirao psihodelični gitarski vrtlog koji je na kraju sve više uvlačio prisutne u ples. Uistinu je nedostajala i video projekcija tog vrtloga (što su upriličili na posljednjem koncertu u Tvornici), pa da ugođaj bude još bolji. Nakon ovog koncerta epitet ‘sanjivi duo’ je nešto što treba upotrebljavati s dobrom dozom zadrške.
Bio je to odličan ishod večeri koja se zamalo nije dogodila.