Glazbeni trojac Leo Beslać, Borna Maksan i Vedran Živković uspio je napraviti ono što je u Hrvatskoj, pa i šire, rijetkima uspjelo. Vrhunsku glazbu. Dosad izdana dva albuma, “Prokletije” i “Prokletije II”, spajaju težinu bladerunnerovske ambijentalnosti, slavonsko-baranjske melankolije i pinkfloydovski konceptualizam s baudrillardovskom ‘pustinjom stvarnosti’.
Istražujući hrvatsku tekuću glazbenu scenu posljednjih nekoliko tjedana, preciznije od dodjele Porina naovamo, nisam se mogla oteti dojmu s koliko se malo strasti, a s koliko mnogo precizne recepture proizvodi i reproducira današnja glazba. K tome, broj pregleda glazbenih spotova na Youtubeu potvrdio mi je mračnu viziju budućnosti.
Pritom kvalitetna glazba nažalost ostaje zasjenjena onom standardiziranom, koju ovom prilikom nazivam pop-šundom: plesnom, živom, opremljenom tekstom koji bi u sebi trebao otkrivati punu težinu psihološkog stanja autora, dok u sebi otkriva tek gomilu riječi nabacanih upravo sa svrhom da nose značenje. Obje sastavnice sintagme namjerno navodim u kurzivu, naglašavam besmislenost smisla s kojim se danas svatko može i želi poistovjetiti.
Možda pod utjecajem teorije književnosti, svoje vječne ljubavi, pišem ovaj tekst, obezvređujem pop-kulturu u Hrvatskoj koju nam je namrla, kao i uvijek, još lošija pop-kultura u Americi, a smjeram tome da napišem hvalospjev grupi Nemeček, jednom od najorginalnijih glazbenih sastava u Hrvatskoj, usudila bih se reći najoriginalnijem u ovom stoljeću, sud koji, ponavljam, moguće proizlazi iz načina na koji čitam književnost. Međutim, ne smatram to manom, naprotiv. Tim ću pothvatom ujedno opravdati nepoznavanje atributa autorskog što stoji ili ne stoji iza glazbe kao meni kao slušatelju jedinom dostupnom izvoru na temelju kojega smatram opravdanim artikulirati poslušano.
Glazbeni trojac Leo Beslać, Borna Maksan i Vedran Živković uspio je napraviti ono što je u Hrvatskoj, pa i šire, rijetkima uspjelo. Vrhunsku glazbu. Dosad izdana dva albuma, “Prokletije” i “Prokletije II”, spajaju težinu bladerunnerovske ambijentalnosti, slavonsko-baranjske melankolije i pinkfloydovski konceptualizam s baudrillardovskom “pustinjom stvarnosti”.
Potonje u dvama albumima predstavljeno je kao svojevrsna matica kojoj se stalno vraćaju u pojedinim numeriranim “Prokletijama” (1.1, 1.2, 1.3, 2.1, 2.2, 2.3, 2.4), čistim instrumentalnim, bezvokalnim albumskim dionicama, nepriključenima na matriks semantički punoznačnih, ali značenja nedokučivih “Jarila”, “Olovnih”, “Mirila”, “Kuveta” i “Mirëdite”, pa i onih koji isprva ne djeluju toliko kritpično, poput “Jurjeva”, “Drine” i “Beograda” koji, međutim, ostaju “lebdjeti” u vakuumu interpretacije. Kraj “Mirila” u tom smislu najavljuje pucanje veze, “ištekavanje”, nagli prekid vrpce koji možda ne dolazi od čovjeka.
Upravo ta posthumana, bladerunnerovska ambijentalnost hladnog i okrutnog, ali ujedno romantiziranog, ono je što pridaje specifičnu karakternu crtu “Prokletijama” kao, s jedne strane nazivom dvaju albuma, a s druge nazivom pojedinih stavaka unutar albumā. “Welcome to the desert of the Real”, žele nam poručiti numerirane “Prokletije” koje u oba albuma odišu posthumanom spokojnošću, poput odslike onoga što se zbiva u pojavnom, imenjivom svijetu, no što uznemirava nagovještajem nečeg monstruoznog, dijaboličnog što konstantno biva odgođeno, ali ne i istrijebljeno, nego se volumenom i opsegom postupno povećava.
Ta se odgoda postiže upravo razlomljenom strukturom albumā, odnosno šavovima kojima se nastoji zakrpati otvorena rana ili popuniti ambijent opustošenog slavonsko-baranjskog imaginarija, pridati kakvo-takvo značenje, pokušati prikrpati otvorenu ranu punoznačnim imenima.
Posthumano protegnuto dvama albumima podcrtano je zvukovima koji kao da dolaze iz prirode – vjetar, šumovi, nešto nalik pustinjskoj prašini, u kombinaciji s ljudskim neverbalnim jezikom, poput koraka, jeke, šapata, crkvenih zvona, neartikuliranih glasova. Ipak, neprirodnosti tih zvukova pridonosi upravo snažno dojmljiva prisutnost instrumenata, dovedena do granice nametljivosti koju slušatelj katkad teško podnosi, no koja mu se uvlači u uho i zavlači pod kožu, zbog čega mu postaje jednako teško prekinuti je. Do prekida ipak dolazi, ali ne pod voljom slušatelja, nego pod diktatom konceptualne naravi albumā.
Umjesto o prekidima, možda bi preciznije bilo govoriti o predasima od dijaboličnog prisutnog u numeriranim “Prokletijama”, koje se sve više približava, o toplom ušuškavanju u tekstualno kao šavovima koji pucaju u pravilnim razmacima. Međutim, i tekstualno-instrumentalne albumske dionice opterećene su prisutnošću tog neljudskog, iako se ono doživljava manje intenzivnim jer biva olakšano upravo tekstom posredovanim zaposjednutim glasom koji nakratko trpi umjesto svog slušatelja, kao i prepoznatljivim zvukovima. Tako tekst i prepoznatljivost instrumenata postaju posrednicima koji nakratko odgađaju gotovo prisiljeno suočavanje nasamo s dijaboličnim koje obitava u pustinji stvarnosti.
Postaje jasno da su gore spomenuti zvukovi doživljeni kao prirodni zapravo učinak poigravanja sa zvukom kao materijalnom, posve opipljivom tvari kojoj nasilno želimo prišiti značenje svojstveno čovjeku (pustinja i crkva! šum i vjetar! šapat i jeka!), iako glazba kao instrumentalni medij stalno izmiče agresiji semantizacije koja se nad njome pokušava provesti. Utoliko ljudski glas počinje funkcionirati kao popratni instrument kao otpušten kroz veo pod kojim se čuje zagušljivo, time tvoreći trodimenzionalnu potku albumā: glas u pozadini instrumenta u pozadini eksperimentalne uporabe zvuka.
Sam izgovoren tekst u svojoj nam suštini ne otkriva ništa, premda u spoju sa psihotičnim instrumentarijem nadilazi prvotnu oskudnost i repetitivnost, bivajući obogaćen onim značenjima koja mu pridaju ritam i maestralna kombinacija instrumenata. Nietzsche bi se složio, a na tragu njega i Artaud: tekst u službi glazbe (i kazališta), a ne potonje u službi teksta – zvuk (i pokret) kao metafizička utjeha. Izgleda da je to potvrđeno i posljednjom stvari u “Prokletijama II” (namjerno ne govorim o “pjesmama” koje nose onu težinu što sam je opisala u prvom odlomku ovog teksta), “Mirëditom” koja je u cijelosti netekstualna, ali ne i bezvokalna poput numeriranih “Prokletija”, jer je praćena upravo glasom kao popratnim instrumentom-strojem, umjesto instrumentom-jezikom koji bi služio za komunikaciju.
Treba istaknuti da spajanje različitih utjecaja koje sam dala natuknuti, naizgledna eklektičnost stila koja to nije, radikalno nadilazi etiketu postmodernističkog kolaža, stoga što se Nemeček može čitati kao Magnum opus (iako i dalje s nestrpljenjem i nadom iščekujem “Prokletije III”) koji uspostavlja vjeran dijalog s tradicijom, ali ne na imitatorski, reproduktivan način, nego u vlastitoj nemečekovskoj maniri, pri čemu je upravo konceptualno osmišljen redoslijed pojedinih stavaka faktor koji otežava, gotovo onemogućava da ga se sluša poput djeteta koje se igra kolažom ili LEGO kockicama. Zbog toga nisam pobornik iznalaženja kojekakvih glazbenih uzora ili usporedbi, unatoč nedvojbenosti da oni postoje, pa valja s dozom opreza pristupiti spekulacijama o prostorima utjecaja u koje nerijetko ulaze Swans, Slint ili pak čitava tradicija krautrocka i postrocka. Ponavljam, oprezno s usporedbama.
U kontrastu s negativnim tonom kojim sam započela ovaj tekst, voljela bih završiti u vedrom. Nemeček je zaista rijedak dragulj na našim prostorima, a njegova se posebnost očituje upravo u tome što ne negira tradiciju, niti je slijepo slijedi bez ikakva vlastitog pravca, nego je spaja s budućnošću, s nečime još neartikuliranim što ne poznaje jezik. Možda je baš u tome kreativna snaga, strast i originalnost benda Nemeček. U jedinstvu dvoga, spoju mirnoće i spokojstva s jedne strane, i postuhmnog, uznemiravajućeg, nametljivog i dijaboličnog s druge. U spoju tradicije kao nečeg što moramo čuvati pod svaku cijenu, i grozomorne budućnosti kojoj još ne znamo ime. Prava metafizička utjeha za uho.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
