Grupa se zove Ti ritu piri pip, album je ‘Tritu tritu’, stil je funk’n’roll, proizvodnja je domaća. Treba li vam još neki razlog da se upustite u ovaj tekst?
Nešto se u Šibeniku dogodilo nakon Terranea. Daleko od toga da bendovi poput Ti ritu piri pip, L’kok, Beetantone, Famozni Doc (iliti po novome Dok Analogx) i ostali nisu postojali i prije dolaska festivala nadomak grada, no kao da je cijela šibenska scena dobila dodatni vjetar u leđa. Terraneo je u šibenskoj urbanoj čeljadi probudio, makar i podsvjesno, optimizam i volju, priča se nastavila i preko uspjelog festivala Regius koji je odjavio ljetnu sezonu, da bi nakon odlaska i posljednje pozornice iz grada, scena nastavila živjeti: dok L’kok dovršavaju snimanje svog, sad već željno očekivanog prvijenca, Ti ritu piri pip svoj su posao odradili. Prvijenac nazvan „Tritu tritu“ objavila je zagrebačka Spona, odsvirala su ga sedmorica veličanstvenih, kako sami sebi tepaju, kao što su i svoj živopisni stil sami imenovali „funk’n’rollom“.
Proći će neko vrijeme dok naučite pravilno izgovarati naziv grupe, kao što je i ovom novinaru bilo potrebno dosta koncentracije da bend i njihov album napiše od prve bez ijednog tipfelera, no ponuda CD-a „Tritu tritu“ bit će vam pamtljiva i jasna već nakon pola preslušanog albuma. Nećemo puno pogriješiti ako kopiramo zaključak s omota albuma da se radi o kombinaciji veselog groovea, čvrstih gitarističkih riffova i pratećih brass linija. To je sušta istina, ali TRPP (da skratimo muke tipkovnici) je i puno više od toga.
TRPP su, kao prvo, bend za podizanje raspoloženja, pozivaju na ples i tjeraju na veselje. Ali bez jeftinih trikova. Funky ritam im je okosnica djelovanja, pravac određuje brass sekcija, no unatoč zadanim okvirima TRPP ni u jednom trenutku ne robuju formi nauštrb kreativnosti. S jednostavnim instrumentalnim rješenjima postižu puno, tekstove su upregnuli u službu ritma, malo je engleskog, puno više hrvatskog, zvuk je bogat, a sve je konceptualno omotano tritu filozofijom u nastajanju.
Uostalom, nakon uvodne „TRPP“ bit će vam jasno o čemu se radi. Kad „podvale“ kakav funky trik i retro prizvuk, zazvuče poput pijanih Jinxa u „Kad san bija mali“, da se ne žele rasplinuti i odreći dobrog, „muškog“ riffa vidljivo je u „My Baby“, „Grom“ pokazuje da aranžmane ne shvaćaju površno, a posjeduju i dovoljno šarma da se ne poskliznu i u „blesavim“ pjesmama; jedna od takvih je „Akumulator i Bobina“, kao i „CR7“ u kojoj siju stidljivi optimizam između redaka, iako pjesma ima teksta kao i prosječan haiku.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=aFMa1eQ4wm8[/youtube]A sad one koje se izdvajaju prema raznim kriterijima. „Nisam htio“ je nimalo revolucionaran, ali zarazan, staložen, pametno posložen, nepatvoreni hit. „Pitam se“ donosi višedimenzionalan mediteranski ugođaj, od kojeg ipak nisu mogli pobjeći, i zbog čega su je šibenske radiopostaje prigrlile bez razmišljanja. „Dok hodam“ ima nešto apokaliptično u sebi, i čini se da su ovih sedam dugogodišnjih glazbenika baš nju s namjerom napravili najrokerskijom na albumu. A što reći za sporovozeću baladu „Lousy Evening“ koja zatvara album? Sramota me napisati, a nije baš ni kritičarski – riječ je o prekrasnoj pjesmi.
Pretjerano bi bilo očekivati od Ti ritu piri pip da sad glume nekakve spasitelje recentne domaće urbane scene. Ali budući da su ove godine „veliki“ diskografski uglavnom podbacili, idealno je vrijeme da se tražeći kvalitetu prokopa malo dublje. Mi preporučamo „Tritu tritu“, a čekamo i prvo izdanje L’koka. Šibenska scena ne nudi puno, ali nudi dobro.
Ocjena: 8/10
(Spona, 2011.)