Tihomir Pop Asanović ‘Povratak prvoj ljubavi / Return to the first love’ – za sve je ‘kriv’ Kendrick Lamar

Nakon čak 43 godine ugledni orguljaš Tihomir Pop Asanović objavio je solo album, dapače, dva solo albuma.

  • 35
    Shares
Tihomir Pop Asanović ‘Povratak prvoj ljubavi/Return to the First Love’

Revitalizacija lika i djela Tihomira Popa Asanovića nije započela prošle godine reizdanjima njegova dva albuma iz sedamdesetih (“Pop” iz 1976. i “Majko zemljo” iz 1974.), koji su posebno na vinilnim izdanjima skočili na prva mjesta prodaje, već nešto ranije i to preko Velike bare. Godinu dana prije, tj. 2017., Kendrick Lamar je na albumu „Damn.“ Asanoviću odao posebnu počast. Naime, okosnica Kendrickove pjesme “Duckworth” je sample pjesme “Ostavi trag” ex-Yu jazz rock grupe September (isprva se zvala Septembar), grupe koju su osnovali Tihomir Pop Asanović i pjevač i gitarist Janez Bončina-Benč. Kad već u beogradskom PGP-RTB-u nisu shvatili važnost tog momenta i da uz to baš oni imaju September i album „Zadnja avantura“ u svom katalogu, u Croatia Recordsu nisu spavali na ušima, pravilno je uočen impuls koji bi Asanovića mogao vratiti u fokus.

Reizdavanje njegovih solo albuma „Pop“ i „Majko zemljo“ pokazalo se ispravnim potezom. Ne samo da su iz paučine arhiva ex-Yu glazbe izvučena dva bisera, već se može reći da su ponovno na vidjelo izašle dvije važne karike diskografije iz sedamdesetih godina bivše nam države, što je posljedično imalo i edukativni segment u smislu da su danas neki glazbeni laici došli do saznanja da je postojala itekakva kvaliteta izvan, dosad već do iznemoglosti, iskorištenih kataloga Bijelog dugmeta, grupe Time i Josipe Lisac (bar kad je riječ o Hrvatskoj). Ta dva albumu su i danas dokaz virtuoznosti i avangardnosti svog vremena koju su pored Asanovića u njegovom sastavu imali Janez Bončina, Čarli Novak, Ratko Divjak, Jernej Podboj, Braco Doblekar i čitava tadašnja gostujuća glazbeno-vokalna plejada imena poput Josipe Lisac, Zdenke Kovačiček, Dade Topića i drugih koji su se oko tih albuma okupili.

Reakcija današnjih slušatelja na „Pop“ i „Majko zemljo“ svakako se pokazala uspjehom. Zasluženim. No uspjeh stvara osjećaj opijenosti. Rađa želju da potraje. Pa se tako došlo i do toga da u istoj maniri s brojnim uglednim gostima Tihomir Pop Asanović ponovno uđe u diskografsku priču s novim albumom. No to za nikog nije laka misija, pa tako ni za njega. Puno parametara se tu treba uskladiti i uz sve imati puno sreće da bi ta nova glazba zaživjela u punom sjaju, a to se s „Povratak prvoj ljubavi / Return to the first love“ nije dogodilo.

Za početak ono što je dobro uočeno bilo je da je puno i previše 43 godine za bilo kakav nastavak od tamo gdje se stalo, konkretno s albumom „Pop“ iz 1976., bilo je logično da se Asanović odavno ‘modernizirao’ u pristupu i da treba upravo to zabilježiti. No u ‘modernizaciji’ se otišlo predaleko, u želji da se pokaže apsolutna premoć na svim poljima.

Ako svaki bitan album kreće prvo iz nadahnuća, onda je to prvi segment u kojem je „Povratak prvoj ljubavi / Return to the first love“ klimav i dosta toga je ‘bacanje prašine u oči’ da se ta činjenica zabašuri. Unovačivanje glazbenog kritičara Zlatka Galla kao tekstopisca je prvi promašaj. Po vokaciji glazbeni kritičar je fokusiran na tuđi glazbeno-poetski rad i to na analitički, a ne poetski način. Za biti poeta treba osluškivati svoju nutrinu. Tu ne može kao supstitut doći nikakva novinarska praksa, bila ona blisko vezana i uz samo glazbu. Možda je Gall nekoć i bio pjesnik, ali je valjda i otad prošlo 43 godine, ako ću biti zajedljiv. Sklopio je on to nekako zanatski, od forme napravio kulisu, ali od poetske osrednjosti se nije pomaknuo ni za milimetar.

Ne zna se otkud je krenula ideja da jazz rock djelo treba biti dvojezično, ali i to je promašaj. Ta vremena kad su Beatlesi snimali na njemačkom i Dean Martin na talijanskom su davno iza nas. Koga danas zanima album koji je rađen da postoji kao dva tipska originala? Od glazbenika ‘s pedigreom’ kakav je Asanović se očekuje finalna verzija. Jedna i jedina. A ne ‘štancanje’ glazbene podloge na koju se može prelijepiti vokalna izvedba na bilo kojem jeziku. Pa riječ je o albumu, gledano kroz umjetnički doseg, a ne špranci koja se sinkronizira obzirom na jezične potrebe. I na koncu koji album je tu original?

Konkretno, potpuno je kontraproduktivno u uvodnoj hrvatskoj verziji „Femme Fatale“, tj. engleskoj „ Days Of Daze“ pored promjene značenja da se još razmjenjuju i reperi Saša Antić u jednoj i Tone Tuoro u drugoj. Također je potpuno bespotrebno da u tom funkoidnom komadu uopće bude prostora za hip-hop vokalni odjeljak, a upravo je to primjer one želje da se težilo biti modernim i popističnim više nego li to zahtijeva dobar ukus. Nadalje, u ušima posebno strši i postojanje dvije verzije pjesme „Domovino moja“, dok prva igra na neki arhaični patriotski patos (kako valjda treba igrati na teritoriju balkanskih posvađanih plemena), engleska verzija „To Mother Earth“ donosi potpuno drukčiji rakurs iz kojeg se može između redaka iščitati neki osviješteni ekološki moment, čime se stranom slušatelju odašilje sasvim druga poruka. Stvarno je neoprostivo da postoji pjesma koja od verzije do verzije mućka stav od lokalpatriotizma do kozmopolitizma. Domaćima se uvaljuje domovina, a za strance se glanca obraz i pjeva o jednoj jedinoj planeti Zemlji.

Pjesma „Ludo momče Makedonče“ je pak potpuno drugi oblik krnje priče. Dok makedonsku verziju na prvom CD-u pjevaju Karolina Gočeva i Vlado Janveski, a riječ je o pjesmi s makedonskim glazbenim utjecajima, te odiše u etno jazz maniri, na drugom, engleskom, CD-u, je nazvana „Crazy Macedonian Boy“, te je ostavljena kao instrumental. Mislim, odlično je što se bar u toj situaciji nije krenulo s prepjevom, jer čim je etno u igri, traži se autentičnost, jer ona jedina ima smisla, i tog se bilo svjesno. Ali ‘izbaciti pjevače’, pa makar njihove teme svirao i jedan Vlatko Stefanovski samo je još jedan u nizu dokaza koliko je nepotrebna i asinhrona cijela ta spetljancija s engleskim i regionalnim jezicima na ‘jednom albumu koji je ustvari dva albuma’.

Očekivano, ono na čemu se najviše radilo jest besprijekorna izvođačka virtuoznost zakučasto aranžiranih pjesama, te produkcija koja je dodatno svemu dala ‘superlativni premaz’. A opet i taj superlativni premaz, to poliranje je pak istisnulo organski pristup, kakav je nužno potreban u ovakvoj vrsti glazbe, gdje je poželjno osjetiti odjek nekog prirodnog prostora u kojem se odvijao session, a ne da se oponaša ‘sintetička’ produkcija kakvu je s početka stoljeća imao jedan Joe Satriani, što je definitivno passé u današnje vrijeme.

Kontrasta radi, više zdravih elemenata i produkcijski i aranžmanski gledano, koji su se kao takvi zadržali kroz desetljeća o ovome što zovemo moderna glazba, nose albumi „Pop“ i „Majko zemljo“ od ovih recentnih „Povrataka prvoj ljubavi“. Ti „Povratci prvoj ljubavi“ nose sliku uglađenog gospodina koji se ‘picnuo’ i u ruci drži veliki buket cvijeća za susret s prvom ljubavi koju nije desetljećima vidio. Vanjština i maniri su tu, prezentni, ali kemija ne može tako instantno proraditi. Ona žudi za ogoljenjem. Ona traži konzistentnost duše, iskrenost i strast. Nekad je bolji samo jedan cvijet od cijelog buketa. Nekad je manje više. A Asanović je nažalost baš stisnuo pogrešnu papučicu; nije pažljivo birao poete za liriku, krenuo u stilski juriš na sve poznato, okupio mnoštvo gostiju ali se prilagođavao njima po potrebi i nepotrebno ‘otvorio dvojezični front’. Ta dva albuma su u suštini dva sukobljena djela. Uz sve to napravio je prekompliciran album za pop publiku s jedne i preočito predvidljiv album za jazz publiku s druge strane, pritom ne vodeći nimalo računa spram očekivanja onih slušatelja koji naginju k nekom starom retro štihu. U biti, „Povratak prvoj ljubavi“ je ispao onako kakvi su obično takvi povratci, nespretni i izgubljeni u prijevodu.

Ocjena: 6/10

(Croatia Records, 2019.)

  • 35
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X