U svom četvrtom posjetu glavnom gradu Hrvatske, Stuart Staples i njegov bend održali su pravi dvosatni masterclass iz kontrole tišine.
“Dajte mi nešto protiv ljepote, jer ljepota me svojim pandžama razdire.” Mogao bi to biti slobodan prijevod prvih stihova pjesme kojom su Tindersticks zaključili svoje četvrto gostovanje u Zagrebu. I vjerujem da dobro opisuju ono što smo gledali u Lisinskom. Bio je to nastup benda koji se konstantno suspreže, kao da strahuje prepustiti se toj sveproždirućoj ljepoti čiju sliku nosi u sebi, jer u njoj ima nečeg toliko moćnog da ništi sve pred sobom. Ali ljepota je jaka, pa kad nadvlada njihove pokušaje susprezanja, onda izbija još većom snagom i bude vam jasno zašto su se protiv nje toliko hrvali.
Ima bendova na čije koncerte idemo jer nas, recimo, pročiste bukom. Primjerice, nekima je bilo izazovno prosjediti tri sata nastupa Swansa na njihovom posljednjem gostovanju u Zagrebu, ali Tindersticks su sinoć pokazali da tišina može biti jednako izazovna. U rasprodanoj velikoj koncertnoj dvorani sigurno je bilo nekih koji nisu očekivali baš tako minimalistički nastup, pa bi ga mogli možda opisati kao uspavljujuće iskustvo, ali bend mora biti itekako vješt da svira tako malo i toliko efektno.
Lisinski se pokazao idealnim kao poprište za taj eksperiment u susprezanju. Zvučna slika bila je idealna, od specifičnog mumljajućim glasom Stuarta Staplesa koji djeluje kao živi morfij, do savršeno naglašenih udaraca u pojedine elemente bubnja Earla Harvina koji su odzvanjali dvoranom, bio je to pravi dvosatni masterclass iz kontrole tišine.
Iako su uz Stuarta u bendu još uvijek iz izvorne postave i Dave Boulter (klavijature) i Neil Fraser (gitara), Tindersticks su danas vrlo različit bend od onog koji smo gledali davne 2003. u Močvari. Dok su rani aranžmani pod ravnanjem bivšega člana violinista Dickona Hinchliffea bili raskošni i utapali se u toj strašnoj ljepoti, danas bend više naginje ogoljenim šansonama, sporogorućem soulu i natruhama funka kao glavnim oružjima.
Ako je netko pak očekivao stare “hitove” s prvih i još uvijek daleko najpopularnijih albuma benda iz devedesetih, mogao je ostati razočaran, budući da se setlista danas temelji isključivo na novom materijalu, točnije onom od albuma “The Something Rain” (koji je bio ujedno i posljednji koji su promovirali u Tvornici kulture prije sad već trinaest godina) naovamo, s logičnim svjetlom reflektora usmjerenim na aktualno izdanje “Soft Tissue” objavljeno u rujnu prošle godine.
Ako je cilj ovog koncerta bio prikazati novi materijal u najboljem mogućem svjetlu, zadaća je izvršena maestralno. Iako su nakon uvoda sa spoken word komadom “How He Entered”, bonace zvane “A Night So Still” te moćne balade “Trees Fall” s, po mom mišljenju njihovog najboljeg novijeg albuma “No Treasure But Hope”, nakratko zagrizli u aktualne pjesme s “Falling, the Light” i nešto živahnijom “Nancy”, glavnina skladbi sa “Soft Tisssue” bila je sačuvana za završnu trećinu regularnog dijela nastupa i one su donijele to konačno prepuštanje ljepoti koja je dotad susprezana kao u hrvačkom meču.
Prije toga našlo se mjesta za dvije od lakših pjesama s njihovog prethodnog izdanja, inače pomalo paranoične ploče “Distractions” iz pandemijske ere, obradu šarmantnu obradu Dory Previn “Lady with the Braid” (s vrlo lijepom konverzacijom Fraserove gitare i basa Dana McKinne) i u studijskoj verziji preko devet minuta dugačku “The Bough Bends” između kojih je ubačena i potpuno minimalistička “Willow” sa sountracka filma Claire Denis “High Life”, no već su s “Medicine” otvorili magično finale u kojem je i publika sve žustrije pozdravljala nove pjesme, pogotovo singl “Always a Stranger” čija je izvedba svakako bila jedan od vrhunaca koncerta.
Kako je koncert odmicao, bend je sve više hvatao groove, pa tako ni na soul ljepotici “Turned My Back” nije nedostajalo puhača i ženskih glasova sa studijske verzije, budući da su te elemente i više nego uspješno pokrili Boulter i McKinna. Prezentirali su i aktualni singl “Don’t Walk, Run” i stariju “Slippin’ Shoes”, prije nego su se prvi put pozdravili sa sjajnom “New World” koja jednako dobro služi kao uvodna (na albumu) i završna pjesma (u live setu).
Ali, naravno publika je tražila još, pa su nakon kompozicije s još jednog soundracka madame Denis, “Stars at Noon”, za čije je potrebe Stuartu donesena i činela po kojoj je lupkao pjevajući, izveli još dvije najljepše pjesme s “No Treasure But Hope”, rasplesani valcer “Pinky in the Daylight” i na samom početku spomenutu “For the Beauty” koja nas je kući poslala pomalo preneražene tom silinom ljepote koja je progutala Lisinski kao neki nevidljivi, ali opojni oblak koji smo svi zajedno udahnuli.
Oni koji su bili ina svim zagrebačkim koncertima Tindersticksa dosad primijetit će da bend svira sve sporije i tiše na svakom od njih. Ako se ta krivulja nastavi, na sljedećem nastupu možda ne odsviraju ništa. Ali, nekako vjerujemo da bi Stuart i ekipa čak i potpunu tišinu mogli učiniti ljekovitom i totalnim susprezanjem naoštriti pandže ljepote.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
