Tko nije spreman za istinu o Bijelom dugmetu?

Redatelj Igor Stoimenov snimio je dokumentarni film ‘Bijelo dugme’ kojim je ugradio još jednu ciglu u mitsku kulu o najpopularnijem jugoslavenskom bendu. Za demistifikaciju izgleda da ni dvadeset godina nije dovoljno dug vremenski odmak.

Igor Stoimenov: 'Bijelo dugme' sam radio po uzoru na 'The Doors' Olivera Stonea (Foto: Walter Thompson)

Ničeg od toga nema u filmu „Bijelo dugme“. Stoimenov ako je i došao do tih podataka u tri i pol godine skupljanja građe nije ih iskoristio za priču koja je mogla biti „virenje iz zastora Čarobnjaka iz Oza“. Ovako, mit je ostao neoskrnavljen, a Bijelo dugme je i službeno dobilo dokumentarni film u kojem je Bregović prikazan kao romantični pjesnik-odmetnik, lik koji bi se odlično uklopio u neki scenarij kostimirane meksičke sapunice, i koji je „svojom“ glazbom stvorio soundtrack jednog vremena, koliko god se to državi koja je pokojna već dvadeset godina tada „nije sviđalo“. Tko vjeruje da je tako, film „Bijelo dugme“ je kao stvoren za njega, btw isti je odavno uploadan u nastavcima na Youtube, pa ga se bez problema može pogledati dok na nacionalnoj dalekovidnici ne pričekaju ishod izbora pa ga puste negdje u isto vrijeme na proljeće kad i Zafranovićev dokumentarac o Titu.

Kao bonus evo i mog pitanja i odgovora koji sam dobio od redatelja Igora Stoimenova tijekom presice 2. SPFF-a. Za drugo pitanje više nije bilo vremena, kao ni prilike za naknadni razgovor.

Zašto ste se odlučili na alegorijsko-fenomenološki pristup u dokumentarnom filmu, a ne na sve ono što se događalo iza kulisa i između članova unutar samog Bijelog dugmeta?

Igor Stoimenov: Kad sam radio „Bijelo dugme“ gledao sam dosta tih filmova o tome kako se pristupa radnji. Najviše mi se svidio pristup Olivera Stoneaa u filmu „The Doors“, samo što je on imao tih deset godina ranije. On je napravio vesele šezdesete i otišao u čudne sedamdesete godine u Americi. Tako sam ja napravio vesele sedamdesete i konfuzne i otrežnjavajuće osamdesete. Naravno nije Bijelo dugme The Doors, pored toga što mi je The Doors omiljeni bend, ali sam nekako napravio nešto što je sastavljeno iz dva dijela. Zapravo sam iskoristio Bijelo dugme kao nekakav zaštitni znak te Jugoslavije. Rijetke su stvari koje se vežu za određeni prostor. Kad zatvorite oči kad krenete slušati određeni soundtrack određenog vremena, nekako je najbliži soundtrack te zemlje zvuk Bijelog dugmeta, ali ne samo i te, već i svih ovih naših zemalja sada. Bregović je točno u svakom trenutku prepoznavao što toj zemlji treba, a onda kad je shvatio da je ovaj prostor nestao, onda je prepoznavao što treba svijetu i krenuo je u njegovo osvajanje. Moja zamisao je bila dočarati kako se sve to reflektiralo na mene, kako sam ja doživljavao tu glazbu i kako sam ja sve te stvari nakon toga doživljavao. Sve te stvari koje sam unio u film su stvari o kojima sam jako puno čitao i koje su se reflektirale na moj život. Kroz maglu se sjeća tih događaja na Kosovu, Titove smrti… svih tih nekih stvari koje su opet vezane na soundtrack ovih prostora. I ta pjesma „Rock e mandolina“ se savršeno uklapa kao soundtrack demonstracija na Kosovu. Isto je i sa „Sve će to mila moja prekriti ružmanin, snjegovi i šaš“ kad se pusti na pogrebu Ipeta Ivandića.

Sinoć je sjedila i sa mnom gledala film kćerka Zorana Peze, i onda me ona pita sve jer uopće ne zna tko je Ipe Ivandić. Bregović je uspješno pogađao emocije većine, pa tako i moje kad sam imao tada nekih sedam-osam godina. Kasnije sam otišao u drugom pravcu i počeo slušati neku drugu vrstu glazbe, jer me nerviralo sve ono što su radili u sedamdesetima. Ali tek sad počinjem bivati svjestan toga što je većini značio taj album.“Kosovska devojka“ gdje je početak tog folka koji se upliće u rock glazbu. Bregović je zapravo etablirao nešto što se danas zove world music, sviđalo se to nama ili ne. Nama su možda traži neki irski ili bliskoistočni ritmovi, ali ipak ovo je nešto što on prodaje svijetu. No ja nisam njegov obožavatelj, niti smo bliski prijatelji. Surađivali smo i poslije toga je svako otišao na svoju stranu. Jednostavno on je čovjek za poštovanje.

Imam jednu teoriju koju sam razrađivao prije puno vremena i razmišljajući o njoj zapravo zaista postoje s ovih naših prostora, od 1945. naovamo četiri umjetnika s ovih prostora koji su svugdje u svijetu poznati. Prvi je Ivo Andrić koji je zaista dobio Nobelovu nagradu, druga je Marina Abramović koja je poznatija u svijetu malo elitnije umjetnosti, a druga dvojica su Emir Kusturica i Goran Bregović. Svi ostali su poznati u određenim dijelovima svijeta, ali za ove četiri osobe se zna gdje god odete. Dakle jedan od njih je Goran Bregović. On se bavi najpopulističkijom umjetnošću pa eto, što da radi…

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X