Tom Jones na koncertu može biti loš samo ako ima problema s glasom, no taj instrument je u savršenom stanju, a zagrebačka publika je u zajedničkom transu po prvi put proživjela ‘ono’ zbog čega ovaj šarmer ne silazi s pozornica već pet desetljeća.
Jest da je Tom Jones najveći svjetski šlager-zavodnik poslije Franka Sinatre i da u svojoj glazbenoj niši uvijek ima dovoljno publike za napuniti bilo koju dvoranu čak i da poživi dvjesto godina, ali nekako se činilo kako nam prekasno dolazi u goste, iako smo mu po prvi put na karti u njegovoj karijeri. No i Leonard Cohen nas je podučio kako sedamdesetogodišnjaci mogu prirediti ugodno iznenađenje.
Tom Jones je u zagrebačku arenu došao s najmanje opreme nego svi glazbenici prije njega, svega s dva šlepera, za razliku od grupe Sade čiji konvoj od petnaestak šlepera se parkirao u ponedjeljak navečer uoči Jonesovog koncerta. Dakle pozornica za njegov nastup nije sadržavala ništa specijalno, ni glamurozno, osim što je bila velika. Pjevač s dugogodišnjim stažom u ballroomima Las Vegasa je već po izlasku dao naslutiti da njemu nije neophodna spektakularno osmišljena pozornica da bi napravio show, jer on to još uvijek radi svojim iznimno snažnim glasom i zanatski usavršenim ophođenjem s publikom po svim pravilima stand up-a šlager majstora.
Njegov glas je posebna priča. Tijelo Toma Jonesa ima 71 godinu, no njegov glas je daleko mlađi – kao da uopće nema roka trajanja. A sad nije učtivo ulaziti u dileme jesu li u pitanju izniman prirodni dar, strogo zdravstveno održavanje vokala i operacije ili sve zajedno, jer ipak se „boduje“ kakav je dojam ovaj „živahni starčić“ ostavio na publiku u solidno popunjenoj, ali nipošto rasprodanoj Areni.
Već na pola jednoipolsatnog koncerta Tom Jones je sve digao na noge akustičnim uvodom u „Delilah“ – jednom od njegovih najglasovitijih pjesama. Publika nakon toga više nije ni pomišljala na ponovno sjedanje na stolce jer je stari lisac jednu za drugom nizao „Mama Told Me Not To Come“, „You Can Leave Your Hat On“, „If I Only Knew“ i „It’s Not Unusual“.
Prije toga je također posjetio sva značajna mjesta svoje karijere. Koncert je otvorio s „Give A Little Love“ i „She’s A Lady“ da bi potom ušao u svijet filmskih soundtracka iz 60ih, prvo James Bond teme „Thunderball“ i zatim kabaretske „What’s New Pussycat“. Soula se dotaknuo s „Hard To Handle“ Otisa Reddinga, a nije ostao dužan ni za svoju prvu pjesmu u karijeri snimljenu za Decca Records „(It Looks Like) I’ll Never Fall In Love“. Za prvi dio to je bilo posve dovoljna količina patetičnih slatkiša, te je ponovno euforiju izazvao sa „Sex Bomb“.
Najintrigantniji dio nastupa (hm, da i to postoji na koncertu Toma Jonesa), bio je ulazak u blues sa „St. James Infirmary Blues“, „Am I Wrong“ i zaključno s John Lee Hookerovom „Burning Hell“. Po nepisanom kodeksu glazbene političke korektnosti nakon zvuka Crne Amerike došao je na red zvuk Bijele Amerike tj. country i „Green Green Grass Of Home“ čiji refren je bio prilika da se u zborno pjevanje uključi cijela dvorana što je pak izostalo na, domaćoj publici manje poznatom coutnry klasiku Mella Tillisa, „Detroit City“ u kojem je Jones još jednom zapjevao o mirisu farme, ali iz perspektive sjetnog rednecka izgubljenog u džungli asfalta „Motor Cityja“.
Završni udarac na bisu uključivao je još jedan unisoni vokalni angažman publike u „Hey Pocky Way“ i Princev funk „Kiss“.
Profesionalno odrađenom glazbenom dijelu se nema što prigovoriti. Tom Jones je dobro oprobanu formulu uspješno predstavio i zagrebačkoj publici koja je dobila željeno uzbuđenje. A jedina zamjerka se može naći u tome što pjevač nije ostatku benda propisao dress code, a ne da su svi na pozornici osim njega bili u casual stilu kao da je u pitanju proba pred koncert. Ali valjda stara legenda više uživa u tom opuštenom društvu mladih ljudi oko sebe. Valjda mu je strogog dress codea u karijeri preko glave.
Sve u svemu, ugodna predblagdanska veselica. Još samo treba pronaći recept za uspješno izbacivanje refrena „Green Green Grass Of Home“ iz glave u danima koji dolaze.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
